Noć je prekrila beskrajno nebo…
Mjesec nijem; žuti…
I čovjek bi svako zlo
trebao da prešuti…
Da li smo svjedoci svi
šta samo jedna riječ može da učini???
Vine ti dušu u široki kosmos,
nadnaravni svijet,
srećni let…
Slomi te do zadnjeg daha,
uništi nadu, vjeru,
bez imalo srama…
Sprži ti oči
od slanih suza!
Gorko srce,
samo gorčinu i pruža…
Prljave oči
samo će i naći
prljavo,
gledajuć’ mrljavo,
u dušu ti saditi korijen zla…
Tà štiti se što jače od toga!
Jer uzalud ništa nije!
On iznad nas vječno bdije.
U tami svjetlo najjače sja –
poput večernjih nebeskih zvijezda!
Da nema tame, suza, dna –
ne bi vidjeli svjetlo kako sja!
Ustani iz ponora!
Duboko diši,
sviće nova zora…
Biće suza
kao što je i mōrā…
I poput udaljenih valova –
na licu bōrā…
Ali živjeti je lijepo,
dar, živjeti se mora –
Ko ti daje život –
i uzet’ će ga, stoga
živi, i diši najbolje što znaš!
Kratak je život da tugu i mržnju pružaš!
Prešuti zlo,
a kaži ono što moraš…
Milostiv budi, dobrotu i lijepu riječ nudi!
Ne očekuj previše od ljudi,
iskoristi dobru šansu koja se nudi!
U srcu svome iskrenost probudi!
Bolji nego jučer od sebe budi!
Jer tu si sada,
a za poslije – ne zna se nikada.
