Često čujemo kako se govori: ‘Bože, što baš meni?’ Iza ovih riječi se krije dosta toga. Nevjera, sumnja, slabost… Ono što nas čini čovjekom jeste hrabrost i naša pomirenost sa sudbinom. “Ono što nas je snašlo nije nas moglo zaobići i ono što nas je zaobišlo nije nas moglo snaći” što prije se pomirimo sa određenim, prije ćemo početi živjeti idilu.
Sve je zapisano hiljadama godina prije, zašto onda kvariti lijepi sniježni pokrivač našim tragovima, tragovima ljudi. Gdje god prođemo ostavimo prljavštinu, pustoš. Najljepše bajke jesu one u kojima vidimo sve savršeno. A gdje nam je potrebno veće savršenstvo od nas samih. Sve što je stvoreno, najljepšeg je oblika. Zimsko jutro nakon što ustanem i pogledam kroz prozor, bjelina koja me zapanji i očara me asocira na period prije čovjeka.
Kada je sve bilo netaknuto… Već sve određeno je bilo da danas bude ovo što jeste, da juče već bilo i da će sutra tek biti. Tako isto je i sa ljudskom sudbinom. Jednostavno sve je određeno, nečim što se desilo prije toga. Jedna domina je pokrenuta našim rođenjem, imena početak života, koja je pokrenula sve ostale, i ne staje… Moja bar još nije stala i neće sve dok ne padne i moja posljedna, Suđena, mojom čovječijom sudbinom…
