Domovini tisućljeta padaše sinovi.
Sinovi ko rosa sa trave otopljena suncem. Carstvo nad kraljevinom, vladar nad Bosnom prođe tvojim mekim ćilimom prostrtim, poput daška vjetra tobom koja samo iluziju vladavine sobom stvaraš.
Svoja si i sama na svome. Nemaš majko, suza čistih da prospeš ko bisere na šehide svoje, od živih što ostaše da nered prave. Pa nemaš ni dike, rasut te hoće na sve strane, ni naroda svog, ni zemlje ti ne daju. Patriote ko’ kapi kiše u pustinji nestaju, kad da ih nikada ne bi u tvom krilu, pod tvojim srcem.
Osjetim te zrakama sunca koje miluju najnježnije samo pod tvojim nebom. Vidim te ljubičicom koja niče iz zemlje tvoje pod prozor mi. Čujem te cvrkutom ptica u sabah, kad sve ostalo spava. Za kog ti srce kuca, tog u dušu znaš. Zato, domovino moja, tu si, tu sam. Uvijek. Zauvijek.