Dani obavijeni prostorijama, duhovi uspomena šetaju hodnicima. Dragi Bože, jesam li Ema Bovary, nezadovoljna ovim što imam, tražim li previše ako kažem da želim samo najljepše uspomene da stvaram. Da njihove sjene, zvukovi smijeha ostanu za mnom? Nisam ni Ranjevska, jer osjećam. Imanje i imenovanje su mi samo monotoni romani koje svakodnevno čitam. Hladni zidovi, podupiru naša leđa umorna od težine znanja koje nosimo na njima, a tek ga trebamo primiti… Zeleni podovi hvataju zrake sunca da nam se nasmiješe, jer po njima hodimo ciljevima našim. Neko od nas će biti Glembajev Leon sa pogrešnim odlukama, pokušavajući crnilo današnjice obojiti u sivilo budućnosti. Svi imamo predhodnika čijim stopama smo već krenuli. Svako je sam sebi Jozef K., jer sam o sebi vodi istragu grijeha koje je počinio. “Imam grijeha više no što ima kapi kiše”. Gospodaru moj, ti meni moje grijehe oprosti. Nora, Ana, Ivica su samo ono što jesu. Danas sam ja, ovo što jesam, jer nas život oblikuje, kao glinu. Koji talas, ili rijeka te nosila, takvog si oblika postala. Mogu li se izdići iznad njih, da svojim životom pobijedim njihove smrti? Smijem li se boriti sa životom, umjesto da mu se predam? Pokušat ću. Čut ćeš još puno priča, događaja, veselja i nesreća. Meni još nije ostalo dugo sa tobom, zato ti želim došapnuti jedan savjet: “Bori se, ne odustaj, život ide, mi dolazimo i odlazimo a ti ostaješ. Stamena, kao spomenik svim gimnazijalcima i onim koji to nisu, a koji su bili dio tebe.”
