Kantonalna bolnica u Zenici je ovih dana ponovo spomenuta u medijima, u opciji 2. Dvije su opcije da priče o ovoj značajnoj zdravstvenoj ustanovi dospiju u bh. javnost: prva su saopštenja za javnost nakon špekulacija medija i skandala vezanih za rad ove bolnice, i druga su štura saopštenja o smjenama menadžmenta i političkim temama vezanim za bolnicu.
Prošle godine sam se suočio sa potrebom da koristim usluge ove zdravstvene ustanove i, skoro godinu dana kasnije, odlučujem da moje iskustvo podijelim sa javnosti. Iskustvo je već na prvi trenutak bilo traumatično, utoliko da poznajem mnoge komšije Visočane čije je fiktivno mjesto prebivališta u Kantonu Sarajevo, sa objašnjenjem da nastoje čuvati kontakt sa sarajevskim zdravstvenim ustanovama. O Kantonalnoj bolnici u Zenici nisam znao baš ništa ali, nakon razgovora sa visočkim doktorima, odluka je bila da operacija ipak bude urađena u Zenici.
I urađena je, uz traume vezane za odjele kojim rukovode prof.dr. Salem Alajbegović i prim.dr. Fadil Šabanović, specijalista urolog. Moj 27-dnevni boravak u bolnici je prošao brzo, uz pripremne i post-anestezijske mučnine, i istina je da stvari ne funkcionišu i zaista stvaraju mučnine. Sam je prostor tmuran, star i neuređen, kreveti neudobni (posebno za moj uzrast od 127 kilograma), i osjećate kao da ste se vratili 30 godina unazad. Za endokrinološku pripremu mi je bio potreban i lijek kojeg nije bilo ni u bolnici ni u bh. apotekama, pa je pomoć stigla od nepoznatih ljudi iz Njemačke i vozača autobusa koji su sve ipak dostavili na vrijeme. Uz bolničku hranu sam zavolio i Salčinovićeve restorane – bilo je potrebno zadržati snagu i težinu pa sam u bolničkoj pidžami bježao vani i objedovao u obližnjem restoranu.
Večernji pogled sa prozora ili terase Odjela za dijabetologiju i endokrinologiju ne nudi baš ništa, udaljena svjetla grada ostavljaju dojam da ste ostavljeni u jednom zaboravljenom prostoru i da noć nikada neće proći. Rentgenske snimke sam ponavljao nekoliko puta, obzirom da aparat jednom nije uhvatio iz prvog, a drugi puta ni iz drugog pokušaja. U to vrijeme su već bili aktuelni i problemi i sa uređajima za magnetne rezonance, i sve te stvari ostave traga. Učine vas nervoznim.
I ja sam na sve to bio spreman. Znam ja da ova država nema resurse za održavanje jugoslovenskih zgrada i da pored tolikih privatnih klinika i poliklinika nema ni interesa za održavanje kvalitetne i kredibilne zdravstvene ustanove, a svjestan sam i okruženja u kojem svako ima mogućnost da komentariše pa neće promaknuti bilo kakva potencijalno naplativa vijest.
Takve su vijesti o ljekarskim greškama i nesavjesnim postupcima i, ako to donosi više opreza i više truda, uz sve moguće nekorektnosti, i nije loše. Međutim, u 15 godina interneta i konzumiranja informacija iz Zeničko-dobojskog kantona – niko mi nije rekao kakvo je osoblje te bolnice i kakav je obim resursa stručnosti koju nudi Kantonalna bolnica u Zenici.
Od profesora Alajbegovića i primarijusa Šabanovića, preko specijalista interne medicine i dijabetologije, stručnog medicinskog osoblja i pomoćnog osoblja – svi su bili na najvišem mogućem nivou. Dobio sam usluge na najvišem mogućem, i profesionalnom i etičkom nivou. Primarijus Šabanović je subotu i nedjelju dolazio na urologiju „da provjeri stanje njegovih pacijenata“. Profesor Alajbegović je na kompletnom odjelu držao dvosatne vizite i svakom pacijentu posvećivao maksimum pažnje, sa pristupom stručnjaka koji se nikako ne uklapa u dotad najdostupniju medijsku priču o njemu koja je vezana za njegovo pristupanje jednoj političkoj stranci.
U tom smislu, doživljaj stare zgrade, nedovoljne tehničke opremljenosti i siromašnog menija je ostao puno manja trauma od doživljaja da živim u svijetu u kojem se niko nije udostojio pričati o izuzetnim stručnjacima i sjajnim ljudima koje Kantonalna bolnica u Zenici zaista ima. Evo, i ovih dana čitam priče o doktoru Rasimu Skomorcu koji je imenovan za direktora bolnice, i niko od medija nije pisao o doktoru Skomorcu kao jednom vrhunskom ljekaru koji je donio toliko inovacija, nego prosto kao o „prijedlogu Upravnog odbora“. Skomorac je, da se razumijemo, jedan od najvećih stručnjaka u svojoj oblasti, koji se tako svodi na ime i prezime, zanemarujući njegovu grandioznu ulogu u razvoju struke i razvoju resursa Kantonalne bolnice u Zenici.
I ova će priča u moru internetskih senzacija završiti u vrlo uskom obimu čitanosti i popularnosti, i ako je nešto i pokrene – to će biti demantiji. Ali poruka je jasna: doktorsko, nekada najčasnije i najhumanije zanimanje na svijetu je pretvoreno u rudarski posao koji ljudi neće da vide i ne žele da vide. Moja prepričana „trauma“ je doprinos zagovaranju poštovanja prema ljudima koji rade vrlo težak i odgovoran posao i sa kojima sam ja lično imao sjajno iskustvo. Ne da vjerujem nego znam da nisam jedini, jer sam gledao ljude koji su ležali oko mene. Dobili su jednaku posvećenost, jednako ljubazan tretman i maksimum profesionalne i ljudske pažnje. Kako god, mislim da ovakve priče trebamo i moramo pričati. I toliko smo, ja mislim, i dužni!
