Na današnji dan prije 34 godine otvorena je nekadašnja Robna kuća Vema. Naš kolega Neven Krajišnik prisjeća se vremena kada je Vema bila simbol Visokog.
Uvijek sam se volio sjećati stvari iz svoje mladosti, jer htjeli to priznati ili ne, godine idu kao na traci, pa i ta mladost nekako brzo prođe. Ali sjećanja, posebno lijepa, ostaju. Kao čovjek sa jako lijepim sjećanjima na bivšu zajedničku državu (možete to nazvati i “jugonostalgija” ili nešto drugo) i one lijepe (pa i ružne) stvari vezane za nju, tako se uvijek sjetim onog vremena kada je RK Vema bila simbol našeg grada i kada su se u nju slivale rijeke ljudi iz gradova u okruženju. Priča o Vemi, tada i sada, ispričana je milion puta, svako to gleda iz svog ugla, ali mislim da nema čovjeka koji može reći neke negativne stvari o njoj (jedino ako nisu kasnile plate, u što nisam siguran). Robna kuća je otvorena sa prelaza sa ljeta na zimu 1982. godine, manje od dvije godine od Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu.
U Vemi je svako mogao naći našto za sebe, od najmlađih do najstarijih. Supermarket je bio odličan, mada smo mi mlađi nekako uvijek voljeli otići do Dade Karić u tzv. “Slatki dio” ili kako su ga zvali “Bonbonjera” i tamo kupovati bukvalno milion vrsta slatkiša. Sjećam se mnogih stvari iz Veme. Sjećam se friždera u kojima su plivale ribe, sjećam se vrata koja su se automatski otvarala, što je u to vrijeme bio hit. Sjećam se dijela predviđenog za knjižaru i kupovine “špiceva” za patent olovku 0,5, a pred sami rat, preko puta je otvoren i dio (prebačen sa višeg sprata) predviđen za muzički i filmski dio (jednom sam preletio i kupio kao poklon originalnu kasetu jednog stranog pjevača i platio ga papreno, dok sam kupio i jedan dio poznate trilogije “Hajde da se volimo”). Sjećam se pokretnih stepenica koje su za nas djecu bile fenomenalne, kao i foka i mislim da su i konji bili, koji su za mlađe bile kao najljepši poklon, a roditeljima trošak i čekanje dok prođe jahanje.
Rijetko sam išao do samog vrha i dijela gdje se prodavao namještaj, nama to nije bilo zanimljivo, no meni lično je bilo zanimljivo ići nazad pravim stepenicama, koje su bile sa strane kao u nekom “polumraku”. Sjećam se i sportskog odjela, gdje su mi roditelji kupili pravu kožnu košarkašku loptu, plativši je 500 tadašnjih dinara, iako je bilo kupiti onih “Tigrovih” lopti u tadašnjoj Partizanskoj ulici u radnji Bajića, za samo 50 dinara (doduše bile su malo “felšave”). Htio ja trenirati košarku, a moji nisu imali pojma kako se kreću cijene te kupiše tu skupu, za koju mi je kasnije trener Jusuf Karavdić Cuco rekao da se koristi samo u dvorani (a mi smo uglavnom trenirali na stadionu “7. april”). Sjetim se i mnogih radnika koji su svoju porodicu prehranjivali platama, sjetim se svoje pokojne tetke Dragice, koja me je uvijek znala srdačno pozdraviti kad god me vidjela u RK Vema, a meni je to mnogo značilo jer “te pozdravio neko ko radi u takvoj robnoj kući!” Sjećam i jedne ture popularnih bijelih “Startas” patika, namijenjenih prije svega za časove fizičkog vaspitanja. Moji su ih meni kupili za simoličnih i tada nevjerovatnih 9 dinara (vjerovatno onih “Markovićevih”), a za taj iznos se mogao kupiti npr. hljeb i sok. Kada smo skontali koliko su jeftine, ali i dobre, udobne, vratili smo se da kupimo još tri para, međutim u vremenu je sve rasprodato.
Bilo je svega, naravno. Sjećam se i protrčavanja kroz stražnji dio Veme sa mojim školskim drugom Mirzom Karićem, kuda je inače bilo zabranjeno za obične ljude (mogao si to učiniti ako si bio brz i ako te ne uhvate), ali morali smo iz dvorišta OŠ “Ahmet Fetahagić” što prije doći do knjižare u Vemi i kupiti tzv. “zadaćnice” za matematiku, jer smo taj dan imali kontrolni, samo se ne mogu sjetiti da li kod nastavnika Rasima Kunića ili Zdenke Kitić. Sjećam se i klizavih stepenica, posebno zimi, ispred Veme, kada su padovi bili sasvim normalni, a sjećam se i bifea – snack bara u sklopu Veme, u koji doduše nisam ulazio, ali jesu neke moje starije komšije (koje su navečer teturajući išle kući).
Ono čega se posebno sjećam jeste velika novogodišnja jelka koja je bila postavljena iznad glavnog ulaza. Za nas, ona je bila ogromna i veoma lijepo okićena. Sijala je i davala neku specifičnu ljepotu u tim novogodišnjim danima. Jelke više nema, a zaista bih volio da se to vrati, jer upravo je davalo dodatnu težinu i ljepotu ovom gradu. Ne treba na nju gledati kao na nešto što ne odgovara nekoj od vjera ili nešto što pripada drugom, zaostalom vremenu, to je nešto što daje svečani ton bilo kojem gradu i “ubija” zimsko sivilo (a povrh svega, raduje najmlađe stanovnike našeg grada).
Drugo čega se posebno sjećam jeste 2. novembar 1996. godine, dan kada je Vema doživjela svoju “tragičnu” sudbinu. Taj dan, u popodnevnim satima požar je zahvatio gornje spratove Veme i jako se brzo širio. Bio sam iza svoje zgrade kada sam vidio ogroman gusti dim koji je dolazio iz pravca robne kuće i užurbano sam krenuo prema njoj. Ubrzo se oglasila i sirena iz Vatrogasnog doma, a ljudi su se užurbano okupljali oko Veme. Mi smo stajali kod ćevabdžinice Samira Krivdića i u čuđenju gledali šta se dešava i nemoć naših vatrogasaca sa lokalizuju požar. Da nam u pomoć nisu stigli vatrogasci iz okolnih gradova, Kaknja, Breze, Zenice i posebno iz Sarajeva, teško da bi požar bio saniran. Ovako, nastradala su gornja dva sprata i vjerovatno tada je propala svaka mogućnost da se ona obnovi i možda ponovo otvori. Od tog požara je evo prošlo 18 godina, dakle, doživjeli smo punoljetstvo tog požara! Bilo je raznih verzija tog požara, ali koliko znam nikada do kraja nije razjašnjeno.
Vema svakako sa sobom nosi brojna sjećanja, kako moja, tako i sjećanja drugih. Nova vremena su donijela loše stvari za nekadašnjeg visočkog simbola. Neću se baviti tim ko je kriv, da li je mogla i trebala biti prodata, ko je kriv za požar, ko je kriv za neriješen status radnika i slične probleme koji se sada vežu za Vemu. To će reći vrijeme koje je ispred nas, no činjenica je da smo gubljenjem Veme izgubili mnogo toga, možda i onaj status “trgovačkog grada”, više nego propadanjem KTK, Veleprometa, Vitexa i sličnih visočkih firmi. Taj status, kako sada stvari stoje, više nikada nećemo vratiti. Jedino što možemo vratiti jeste sjećanje na jedno vrijeme, jednu robnu kuću, trenutke provedene u njih. Vratiti sjećanje na ROBNU KUĆU VEMA.
