Pitam se, zašto današnje veze ne upijevaju, zašto završe puno prije nego što su zapravo počele?
Kakva su to vremena došla da se ljubav iskazuje riječima, a da se djela ostavljaju po strani, onako kao napisano se pamti. Ja sad mogu napisati što god želim, a da li će to zapravo biti istina ili samo jedna u nizu laži koja se izgubi u moru istih prohujalih ,,izvikanim” internetom.
Nemoj da bi mu se prva javila, dokazat’ ćeš da ti je stalo, ne dao Bog. A čemu to? Šta je svrha? Zašto od muškarca, momka, dječaka, općenito muškog roda, očekivati sve, a ne raditi ništa? Zašto se utopiti u moru isti, koji rade isto, ponašaju se isto, i očekuju nešto drugačije, svježije od momka, a on to ne dobija od djevojke. Koja je svrha bilo šta očekivati, kada nam je toliko teško odabrati momka, iako kažemo da su svi isti, a zapravo je suprotno. Treba se osvijestiti, pogledati oko sebe, tek kada to učinimo shvatit ćemo da je sve prolazno i da se trebamo potruditi da bar u našoj mašti ostane urezano iole pozitivnih stvari, a ne samo jedno sjećanje na poruke nikad ne napisane…
