Nikada nisam bila jedna od onih koje ‘ne beru’ brigu što su samo povjetarac ove prolazne beskonačnosti

Nikada nisam bila jedna od onih koje ‘ne beru’ brigu što su samo povjetarac ove prolazne beskonačnosti.

Naprotiv. Pa gdje ste vi vidjeli jednu tinejdžericu koja ne traži pažnju kao da je to zadnja kap vode u pustinji u kojoj se nalazi?! Sve što je zapisano ostaje a i ja želim da ostanem. Zato vam i pišem. Znate, živim u malome mjestu sa velikim ljudima. I onim drugim, iako mnogi o tome šute. Želim da moji redovi budu ispunjeni ljubavlju, no ako osjetite dozu ogorčenosti, nije do vas. Pogledah kroz prozor na koji se već počelo taložiti inje i začudih se; ispred mojih vrata sve pometeno, a ispred svojih niko ništa ni taknuo nije…

Odlučih izaći u šetnju jer, možda ću saznati nešto novo o sebi što ni sama nisam znala. Vjerujte, ne bi bio prvi put. Spremna, kao Don Kihot, izlazim. Pobijediti vjetrenjače! Oslonjena na svoj sitni stas, ali veliki horizont.

2018. je godina. Po mentalitetu, pomislila bih da je mnogo manje ljeta prošlo… Koračam putem napravljenim još u austrougarskom dobu. Koliko li padova pamti samo ovaj?! Na takve prizore danas ćete rijetko naići jer postali smo robovi tehnologije. Od 3 do 103. No, takva su naša bojazna srca- ne razmišljajući prihvate ono što im se da. Nadam se da ćemo jednog dana pobijediti taj strah i pitam se, o čemu još da vam pišem.

Svuda se šeću izgladnjeli i iznemogli psi kojih se ljudi, naglašavam, jedina razumna bića užasavaju, a ja nikad ne vidjeh da pas, nerazumno biće, bez grižnje savjesti, ubija brata iz koristi… Drveća je sve manje, papira na ulici sve više. Trotoari su puni auta jer su ljudi odlučili skoknuti do kockarnice jer danas je njihov sretan dan, a vi pješaci dobro pazite da njihov sretan dan ne bude i vaš posljednji. Izgubila se svijet… Ako nastavim, ne znam gdje ću završiti. Mogla bih reći nešto što ne bih smjela, kao da me prati sjena srednjega vijeka. No, možda i ne trebam da završim. Nastavak ćemo da ispišemo sami. Reći ću vam još samo da se dobri ljudi drže na koncu. Ispod je litica.

Prepoznajte i cijenite prave vrijednosti dok nije postalo kasno.


Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Visocani.ba

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Visocani.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Visocani.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.