Prije dvadeset godina su me napustila djeca… Otišli su u svijet sa svojim porodicama i više mi se ne javljaju. Kažu da puno rade. Ne krivim ih. Prije deset godina me je napustila moja divna supruga… Stigle su je godine ali joj je tumor presudio… Ne krivim ni nju. Svi oni su mi ostavili stan, nešto para, visok pritisak, depresiju, strah, halucinacije… Hvala im. Najgora kazna koja me je mogla zadesiti je samoća. Često poželim da imam nekoga pored sebe, da mu mogu pričati o svom životu, da možemo ispijati moj omiljeni čaj, da igramo šah… Ali svi su otišli. Nekada razgovaram sa zidom, nekada se svađam sa stolicom jer se ljulja, nekada psujem vrata jer neće da se zatvore! Shvatam da sam izuzetno nesrećan… Kako i ne bih kada nema ko da me usreći. Nekada čak pomislim da nisam sam. Kada zatvorim vrata i kada se vratim ona budu otvorena. Možda postajem dementan? Kad ugasim svjetlo u kuhinji i odem do toaleta, pa se vratim- svjetlo bude upaljeno. Možda me alchajmer obuzima? Kada spavam, osjećam nečiji hladni dah za vratom i hladne prste kako me obuzimaju oko adamove jabučice… U trenucima pomislim da mi se supruga vratila ili… jednostavno ludim… Kada mislim da sam, možda i nisam sām. Možda me neko posmatra, nadgleda? Želi da mi naudi? Ako si tu pokaži se!
