Književnost

Šarloti Fon Štajn

Što nam dade vid dublji i veći
da u sutra zremo slutnjom zlom,
da se nikad ljubavi i sreći
ne predamo blaženosti snom?
Što nam, sudbo, dar duši dosudi
jedno drugom da u srce zri,
da bismo kroz sviju mena ćudi
srž odnosa svog saznali mi?

Ah, tma ljudi, trajuć dane sure,
ne zna ni svog srca zvuk i kret.
Nasumice i beznadno jure
s nepredvidnim bolom kroza svet,
kliču onda kad im sreće krila
iznenadne zore snesu žar.
Samo nama nije data bila
uzajamna sreća ta na dar,
da volimo, da se ne poznamo,
da smo jedno drugom ne znam šta,
da za srećom iz sna tumaramo
i strepimo ispred zla i sna.

Blažen koga san prazan zanima,
blažen kom su slutnje tašta sen!
Snom i slutnjom nas, avaj, prožima
svaki pogled i susret i tren.
Reci šta nam sudba sprema tavna,
reci čim nas do te mere sli?
Ah, u doba iščezlo odavna
ti mi sestra ili žena bi.

Znala si me svega, čula kako
najčistiji nerv treperi moj,
mene, koga teško prozre svako,
čitao je jedan pogled tvoj.
U krv plahu kapala si meru,
vodila me u lutanju mom,
nađoh, slomljen, svoj mir, svoju meru
u naručju anđelskome tvom.
Opsenarski lako svi me sebi,
snom opčini mnoge moje dne.
Ima l’ raja nad slašću kad tebi
beh kraj nogu, kad mi srce sve
na tvom srcu širilo se, pelo,
dobrim sebe zreh u oku tvom,
bistrilo se mojih misli vrelo,
taložio buk u srcu mom.

I sad lebdi tek spomen od svega
oko srca neizvesnog, bdi
još istina stara na dnu njega,
a iz novog stanja žuč mu vri.
I ko da smo s po duše stvorenja,
dan pun sunca sutonski nam sja.
Sreća samo da nas bar ne menja
kob što tako mučiti nas zna.

Click to comment

Ostavite Komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

NAJNOVIJE

Na Vrh