Kao što je socijalizam nacije budio uz nadu, želje za dobro jutro i vjeru da je sve moguće, tako kapitalizam svoje građane budi uz strepnju, strah, beznadežnost, mentalno i emocionalno degradiranje, obavezu da se dobro utople i idu tamo gdje im neko “daje hljeb” i iznad svega, uz upozorenje da je sve teško i nemoguće.
Ko prihvati takav mamac, a većina prihvati, automatski ispada iz igre kapitalizma. A što je manje igrača, to je podbradak kapitalizma masniji, a sam kapitalizam helikopterskiji i sretniji.
