Kolumne

Zavirimo u svijet knjiga za djecu

Ko ne bi volio da živi u svijetu vila, divova, princeza? Da mijenja svoju veličinu ispijajući, kad poželi, čudesne napitke poput Alise? Da trči prostranim zelenim livadama mladosti? Da bude sretan do kraja života? Vjerujem da bi na postavljena pitanja bilo malo negativnih odgovora. Isto tako, vjerujem da bi na svaki taj odgovor postojao i onaj suprotan – pozitivan i to na pitanje: Da li je to, zaista, nemoguće postići? Jedna od primarnih zadaća književnosti jeste da prikazuje različite mogućnosti ljudskog života – na realnom gradi irealno i obratno. I književnost pisana za djecu bi trebala da funkcioniše isto tako, pa zašto onda ne bismo mogli biti sve što zamislimo.

Ako pogledamo pozadinu većeg broja djela pisanih za djecu i pokušamo otkriti uzroke njihovog nastajanja, zapazit ćemo da su ih njihovi autori stvarali u poznim godinama. Onda kada su se konačno našli pred koncem svojih života, preživjevši sve i svašta, vraćaju se u djetinjstvo i nostalgično pišu o njemu. Stičemo dojam da je taj period magičan i čudesan jer uspijeva da, od svih, u najvećoj mjeri zaokupi misli i prisili da se piše baš o njemu. Kada bi se svako od nas sjetio svojih najranije zapamćenih godina, rekao bi da su zaista bile lijepe i neponovljive, da kriju u sebi mnoge tajne za kojima smo tragali cijeli život, a nismo ih mogli pronaći. O kakvim tajnama je riječ govore Andersen, Carrol, Barrie, Exupery, zatim Lj. Ostojić, S. Kulenović, B. Ćopić i mnogi drugi koji su se pitali o ljepoti nevinog osmijeha, snazi neumitnog praštanja, vrijednosti iskrenog poklanjanja i blještavosti sunčane ljubavi.

Da bi pisao o jednom takvom svijetu, u koji mora da putuje godinama unatrag i da ponovo bude u ulozi djeteta, čovjek mora da bude, u određenoj mjeri, nezadovoljan onim u kojem trenutno živi. U suprotnom ne bi imao potrebu da priziva minule dane. Kao primjer može poslužiti svima poznati Mali princ, nježni usamljeni dječak koji putuje od planete do planete prikazujući kako su ljudi otuđeni ne samo jedni od drugih nego i od samih sebe. Exupery ne bi napisao jedno takvo djelo da nije bio okružen situacijom u kojoj je rat razarao ljudska srca ostavljajući ih prazne i neosjetljive na bilo koji dodir ili zvuk. Kako bi ukazao na univerzalne vrijednosti, poput ljubavi i prijateljstva, posegnuo je za dječijom dušom kao oličenjem nelicemjerstva i humanosti. Kroz odnos Malog princa i njegove ruže učimo šta znači nekoga pripitomiti, učiniti da se osjeća voljenim i jedinstvenim među hiljadam sličnih.

Čemu nas knjige za djecu još uče? Sjećamo li se kako u bajkama dobro uvijek pobijedi zlo? Nema vještice niti oholog čovjeka kojem se na kraju neće desiti ono što je htio drugome, i nema plemenitog čovjeka koji neće biti u blagostanju nakon svih patnji koje mu se dese. Takve priče nas inspirišu da, uprkos svemu, ostanemo optimistični. S druge strane, neke druge nas tjeraju da vjerujemo u moguće baš kao što smo kao djeca vjerovali kako se pomoću čarobnog štapića slon pretvori u mačku, te kako prinčev poljubac može probuditi uspavanu ljepoticu. Gdje je danas zaboravljena moć prave ljubavi?

Pored ovoga, pojedine knjige nas navode da posmatramo stvari iz drugačije perspektive. Kaže Ljubica Ostojić da je neophodno naučiti slušati, gledati, hodati, pričati, smijati i da se, od svega, najviše trebaju cijeniti radnje koje svakodnevno činimo. Tako ona u knjizi „Tu stanuje Danijelova priča“ oživljava drvo, stolicu, ruke, kišu, cipele i možemo jasno čuti prasak pupova i vidjeti plakanje prozora. Vjerovatno nikada ne bismo rekli da voda u radijatoru pjevuši kao što je to Danijel rekao. I ne bismo znali kako sve oko nas ima svoju notu života kada Danijel ne bi bio sposoban da šuti.

Postaje jasno zašto se knjige za djecu pišu u starosti – zbog toga što prave vrijednosti u životu shvatimo na samom njegovom kraju. Pa se požure zabiježiti i nametnuti djeci kako ne bi gubili vrijeme njegujući bespotrebnosti. I postaje jasno zašto su takve knjige jednostavne za čitati – zato što je jednostavno biti sretan. A književnost za djecu nije samo za djecu jer koliko god je potrebna njima, isto toliko je potrebna i odraslima, ako ništa, barem da se nakratko izgube u neodsanjanom, dalekom svijetu njihove vječne mladosti. Dajući joj ovakav naziv, ona istovremeno i privlači i odbija – privlači jer nas ovo ‘za djecu’ podsjeća na bezbrižnost prema čemu svi težimo, a odbija jer je rezervisana i ograničena samo za najmlađe, te time ne izražava dobrodošlicu odraslima. Ipak, zavirimo ponekad tamo da se podsjetimo šta nam je, od svega na svijetu, zaista potrebno.

Click to comment

Ostavite Komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

NAJNOVIJE

Na Vrh