Želio je biti jak, ići u školu, svojim osmijehom se boriti protiv bolesti

Život… Bajka… Fantazija snova. Svi živimo jednu. Gladni da su siti, bolesni da su zdravi, ranjeni da žive u miru. Svi sanjamo svoje snove i želimo ih ostvariti. Kako rastemo, rastu i naši snovi sa nama. Ponekada jer to želimo, ponekada jer to naš život traži. Ja sam sanjar. Često zamišljam svijet savršenim, sa čistim rijekama, zdravom djecom i nasmijanim licima.

Promjene koje ja želim. Bila sam na granici između zivota i smrti. Uobičajeno je da čujemo da su se osobe promjenile nakon toga, da su doživjele veliku promjenu. Ali ja sam samo postala zahvalna na šansi da živim, da ispravim pogreške, da još jednom kažem volim te. Dolazim u školu, izvor mojih briga i nosioca mojih najljepših uspomena. Na hodniku svi hodamo, trčimo, na svojim nogama.

Nasmijana lica, ozarene oči. Vidim zamjetnu prazninu izmedu učenika. Pogledam malo niže, prelijepi plavooki dječak sjedi u invalidskim kolicima, sa najširim osmijehom koji sam vidjela. Strelica je probola moje srce. Ne ljubavna. Strelica poznavanja osjećaja bespomoćnosti.

“Znam kako se boriš osmijehom sa najvećim bolovima.” Dječak koji je do prošle godine trčao, a livadom je vjetar raznosio njegov smijeh do usiju njegovih roditelja. Sve do tog dana, kada je rak odlučio razviti svoje ćelije, naseg druga povezati sa bolnicom i invalidskim kolicima. Obolio je od kancera kičmene moždine i mozga. Želio je biti jak, ići u školu, svojim osmijehom se boriti protiv bolesti.

Već prvi dan je naišao na prepreku , kako se popeti na prvi sprat. Naša škola nema lift. Njegovi drugovi idu u teretanu, da bi mogli ponijeti njegova kolica ka njegovim snovima, u kabinete koji čekaju profesore da znanje upijaju učenici iz njihovih klupa. To je bio težak period za sve nas, gledajući kako je, taj luksuz, obična stvar u nečijoj kući, nasšm drugu potreban. Naš direktor, osoblje i učenici su udružili snage da bi mu omogućili bezbrižno školovanje. Došli bi dani kada bi nas prazna kolica čekala u uglu pored ulaza, čekajuci da on dođe i donese sreću u hodnike naše škole.

Snage našeg malog grada i velikih srca omogućile su našem saputniku da ide u školu. Međutim… Tužna istina je da se on ni jednom nije popeo tim liftom na sljedeći sprat. Njegov rak napreduje, gasi njegov život.

“Čovjek je smrtan, ali njegovo ime može postati besmrtno.” Prica o malom dječaku, koji je želio dosegnuti nebo znanja, ali ga je zlo zemlje prikovalo za sebe. Bila sam dio ostvarenja njegovog sna… Čekam da ga ugledam na vratima škole sa njegovim prelijepim osmijehom kako kroči stazama svojih snova. Jer je ovim mojim riječima, on postao onaj koji se ne zaboravlja. Ovim papirom on postaje dokaz da može postojati.

Čitam ove riječi koje su potekle iz moje duše i dolazim do kraja. Kraja, koji govori da je on ostao sačuvan u ovim riječima, ali već pod zemljom, tri duga mjeseca…


Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Visocani.ba

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Visocani.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Visocani.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.