Tebi zemljo! I majci! I Suncu! I mjesečini! Tvome narodu! I, čovječe, tebi samom! Jer, što je Bosna bez
naroda svog?
Malo je! No,još bi manje bilo da nije beskonačnosti ogledala njena; da nije mračne tmine koja bdije nad
domovinom mojom.
Sve je, samo pusta nije.
Tugu će prekinuti osmijeh.
Tamu- svjetlo
Crni nebeski svod – zvijezda.
A ta zvijezda da budeš ti!
Da se tvoji preci, ali i cijelo čovječanstvo divi tvom trudu, radu, zalaganju, krajnjem ishodu dijela koja će
se skameniti, i tako tebe nadživjeti i o tebi govoriti.
Biti zvijezda, zaslužuješ ti, čovječe!
Tvoj narod! Tvoja domovina, što sad Bosna se zove.
Bosni je bilo suđeno da sanja o pravdi, da radi za pravdu, i da na nju čeka…čeka…ali nikada ne dočeka.
Ta divlja zemlja, sada nijema. Puna, i prepuna šutnje i čama, zaslužuje da je obasja sjaj njenog
naroda u tami nebeskog svoda.
Kada? Nekada…
Kada? Nekada, sigurno nekada! A do tada… volim te Bosno, čuvam te Bosno, čuvam nadu i čekam taj
dan!
