Bosanski ban Tvrtko za kralja Bosne najvjerovatnije krunisan je na Mitrovdan, 26. oktobra 1377. godine. Tu svečanu titulu i krunu pretpostavlja se da je primio od djeda, episkopa Crkve bosanske u današnjim Arnautovićima, na području arheološkog lokaliteta Mili. Krunisan je u srcu Bosne, u crkvi Sv. Nikole, na visočkom tlu, gdje je i ukopan. Trebamo biti ponosni na činjenicu da je takva neponovljiva historijska ličnost obitavala ovdje i koračala visočkom dolinom. Trebamo biti svjesni i historijskog značaja lokaliteta, kao što su: Mili ( Arnautovići ), Biskupići ( Muhašinovići ), Moštre.
Bio je sin, otac, suprug, brat, unuk, a iznad svega veliki vladar, historijska ličnost o kojoj se i danas piše, istražuje, analizira i kojoj se mnogi dive. Njegova ličnost i cijela biografija posebna je po mnogočemu. Kao što je svima poznato, potiče iz bosanske dinastije Kotromanića iz Srebrenika, i to porijeklo vodi po ocu knezu Vladislavu, a majka mu je bila kneginja Jelena Šubić. Ako detaljnije posmatramo rodbinske veze, loza Kotromanića bila je povezana s vodećim i poznatim vladarskim i plemićkim porodicama tog vremena. Rođen je oko 1338. godine, a već kao mladić sa 15 godina pruzeo je vladarsku poziciju, te dobio titulu bosanskog bana 1353. godine. Dakle, ujedno je i posljednji bosanski ban i prvi bosanski kralj.
O njegovoj spretnosti vođenja države, njenom teritorijalnom opsegu, privrednom procvatu, političkoj snazi, procvatu trgovine, ekonomije, rudarstva i njegovom ugledu ispisano je bezbroj stranica, ali se ipak pitamo da li je dobio mjesto u naučnim i kulturnim krugovima kakvo zaista zaslužuje? Tokom svoje neprikosnovene vladavine, prvo kao ban, a od 1377. godine kao kralj, srednjovjekovna bosanka država doživljava takav uspon, kojeg ni jedan vladar više nije ponovio, a poseban je i po tome što je jedini bosanki vladar koji je kovao zlatni novac. Umro je iznenada, u 53. godini života 1391. godine, iza sebe je ostavio veliki trag, poštovanje i divljenje.
Od momenta njegovog krunisanja, Visoko je učinio kraljevskim gradom, državu prostranim i uglednim Bosanskim kraljevstvom, a lokalitet Mili postali su mjesto krunisanja i posljednjeg smiraja bosanskih vladara. Mili su bez dileme, jedan od najznačajnijih historijsko- arheoloških spomenika u dugoj i bogatoj povijesti naše države. Iako je pod najvećom zaštitom države, proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, objektivno posmatrajući ovaj lokalitet je najugroženiji.
Decenijama je izložen klimatskim i vremenskim utjecajima, što ostavlja traga i na ostacima zidina i zahtjeva kontinuiranu brigu i konzervaciju. Ako danas Mile posjetite, osjećat ćete se istovremeno i ponosno, svjesni njegovog značaja, ali i tužno zbog stanja u kojem se trenutno nalazi. No nas treba zabrinuti naš nemar i nebriga prema kulturi i historiji, te nepostojanje osjećaja za nečim što se smatra općim dobrom. Taj antropogeni ljudski faktor, koji je izražen decenijama unazad, u velikoj mjeri je uzurpirao i devastirao ovo područje. Ako Mile posmatramo kao najznačajnije spomeničko obilježje srednjovjekovne bosanske države ili jedno od najznačajnijih lokalitata u njenoj cjelokupnoj historiji, logično je očekivati da bi se u njegovu restauraciju i oživljavanje trebale značajnije uključiti institucije s najvećeg državnog nivoa.
Poznato nam je da ovakvi projekti zahtjevaju ogromna novčana sredstva, ali i stručne ljudske resurse, zato je važna međuinstitucionalna saradnja i podrška različitih državnih nivoa vlasti. Nadamo se da će se ovom arheološkom području uskoro oživjeti duh slavne visočke i bosanske povijesti. Oživimo Mile, ali i odužimo se i prvom i najslavnijem bosanskom kralju. Na ovom tlu je živio, djelovao i umro. Odužimo mu se tako što ćemo ga bar na simboličan način vratiti u Visoko, te mu osim naziva ulice pokloniti još nešto. Oživimo njegov lik tako što ćemo mu izgraditi spomenik u najurbanijem dijelu grada, koji će ponosno i uspravno prkositi prolaznicima i turistima baš onako kao što je i on suvereno vladao. Poklonimo mu park, aleju, ili trg, osmislimo historijski ili improvizirani muzejski plato u njegovu čast, gdje ćemo 365 dana u godini govoriti gostima, prolaznicima i turistima o bogatoj visočkoj prošlosti, a ne samo na današnji dan ili dan kada je pisana povelja Kulina bana. Vratimo njegov lik i djelovanje i u kulturne događaje i manifestacije našeg grada, pričajmo i pišimo o toj historijskoj figuri zbog nas samih i nadolazećih naraštaja. I ne zaboravimo da je i sam kralj Tvrtko I Kotromanić, bez obzira što je bio veliki vojskovođa, osvajač, suvereni i u svim krugovima cijenjeni vladar, veliku pažnju posvećivao pismenosti, duhovnosti i kulturi. Ispisao je najslavnije dane bosanske i visočke historije i na tome mu Visoko i Visočani trebaju biti zahvalni.
Visoko.co.ba / Amela Jusufović
