Šta je ljubav?
-Pitanje koje često čujem. Često i mene pitaju to. Sigurno očekuju da će odgovor biti kratak. Ali na to pitanje nemam kratak odgovor.Na to pitanje se ne može odgovoriti jednom rečenicom. Ljubav je osjećaj koji se ne opisuje, ne zato jer je to nemoguće učiniti već zato što se riječima osjećaji umanjuju. O ljubavi šutiš kao o najvećoj tajni, što manje ljudi zna duže će trajati. A što duže traje njeni se korijeni koji rastu ravno iz srca opletu oko kostiju da je jako teško iskorijeniti njene živice. Ona je krhka. Lomljiva poput stakla. Čista poput suze na licu, nježna i nevina. S njom trebaš biti mnogo pažljiv i osjećajan. Kao da držiš perušku koju trebaš sačuvati od vjetra. Ako je ne zaštitiš, a vjetar puhne ona će odletjeti. S njom trebaš mnogo da slušaš tišinu. Svako od nas ima tu jednu osobu važniju od hiljadu drugih. Onu, potpuno neuporedivu. Ali u tome i jeste smisao ljubavi. Imati nekog s kim ćeš proći kroz grad držeći se za ruke. Smijati se iako te gledaju začuđena, ljubomorna i ljuta lica. Biti sretan. Ali treba se zaljubiti u ovom vremenu. U vremenu kada svi zavide tuđoj sreći. Treba dati i srce i dušu. Ali jedno je sigurno. Kada znaš da si na prvom mjestu, kada ti je sa nekim toliko lijepo, da pored njega želiš ostariti, onda jedino tu pripadaš. Nigdje više. Nikome više. Ponekad je dovoljna samo jedna slučajnost, da sretneš ljubav koja će trajati godinama. Kad to nađeš. To čuvaš. Jedino tada. čak i da umreš, imao si za koga umrijeti!!!
