“Zašto je Gospod Bog stvorio ovaj svijet? U to vrijeme bijaše jedan andeo Božji izabranik koji se zvao Satanael. On poče misliti da je veći od Gospoda Boga i, tako misleći, sjede na prijestolje Gospodnje. I dođe k njemu Mihael arkanđeo, anđeo vijeran Gospodu, i reče mu: Ustani, pogani, nije ti tu sjediti! I udari ga nogom i on pade pod zemlju i svi andeli koji su povjerovali u njega padoše s neba, jedni pod zemlju, drugi na zemlju, a treći ostadoše pod nebom u zraku. Kako se gdje koji spomenu Gospoda našega, tako ondje i ostade. I svi postadoše đavli, koji su mislili tu zlu misao i koji su služili Lučipetra (Lucifera). l zato je oholost prvi grijeh.
I taj dan kada stvori Gospod Adama, Adam ne mogaše ni jedan dan bez druga živjeti i poče govoriti: Gospode, daj mi druga. Gospod reče: Adame, lezi na zemlju! On leže i zaspa. Napravi Gospod od rebara Evu, ženu Adamovu, od jednoga rebra s lijeve Adamove strane i reče mu: Eto ti drug, Adame! Tada im Gospod Bog pokaza mjesto u raju i tu ih nastani i preda sve stvoreno Adamu u ruke da mu služi. I reče im: Pazite da vas đavao ne prevari! I preda im voće posvećeno koje se zvalo ‘drvo spoznaje’ i reče im: Ne dirajte u to voće, jer ako budete jeli to voće, sagriješit ćete. Zato se čuvajte.
Jer, kad je Bog raj nasadio s anđelima svojim, svatko je svoje drvo i voće sadio i od svakoga Gospod uzimaše u usta i tako stvori drvo spoznaje. A Satanael bijaše zavidan Adamu i Evi i posadi lozu, izvor požude, da prevari Adama. I tako življahu Adam i Eva u raju, i dođe davao i pretvori se u zmiju. A tada je u raju postojala zmija i hodala je na repu kao što čovjek hoda na nogama i zvala se krasna djevojka. I pretvori se davao u zmiju-djevojku s glavom djevojačkom i dode napastovati Evu govoreći: Zašto vi ne jedete ono voče? Odgovori Eva i reče: Nije nam ga rekao Bog jesti. A on reče: Kad biste jeli to voče, sve biste znali što Bog zna. Eva povjerova đavlu i ubra dvije jabučice i zagrize ona jednu, a drugu dade Adamu zagristi. Ona proguta, a Adam se, zagrizavši, spomenu Gospoda i stisnu jabučicu u grlu. U taj čas spoznaše da su griješni i goli. I dođe k njima Gospod Bog, istjera ih iz raja, a zmiju prokle da više ne hoda na repu i da bude puna otrova. I stvori Gospod put čovjekovu od zemlje, kosti od mramora, a um od oštroumnosti andeoske.“
