Jedna novinarka ga je tom prilikom zamolila da joj ispriča jedan detalj iz svog života koji nikada neće zaboraviti i koji će mu zauvijek ostati u sjećanju.
Starac tada započe priču: “Bilo mi je 20 godina kada sam u šumi našao malo nejako psetance. Uzeo ga sebi i prisvojio. Mjeseci su prolazili, a komšije mi počeše govoriti da sve više liči na vučicu i da je trebam ubiti jer će mi kad tad veliko zlo učiniti. Bio sam mlad i nisam nikoga htio slušati, mnogo me je voljela i gotovo nikada se nije odvajala od mene, gdje god da sam išao, išla bi sa mnom i čekala me. Prošle su godine…
Jednog sparnog ljetnjeg dana ušao sam u svoju kolibu i malo prilegao, kroz san sam čuo neku buku, režanje i krkljanje, dok sam došao sebi i ustao, sve je utihnulo, izašao sam napolje i ugledao čitavo stado ovaca poklano, a vučica sva u krvi sedi i gleda pravo ka meni, malo od straha, a malo od besa. Utrčao sam u kuću, uzeo pušku, nanišanio sam, a ona se nije ni pomakla, bio sam strašno ljut. Vidjeo sam neku tugu u njenim očima, povukao sam obarač i ona je pala.
Nisam znao šta da radim sa ovcama pa sam pozvao komšije da ih odnesu dok se meso još nije pokvarilo, bilo me je sram što ih nisam poslušao i riješio se vučice na vrijeme.
Sunce je upravo zalazilo dok smo tovarili leševe ovaca. Možete samo zamisliti kako sam se osjećao kada sam među zaklanim ovcama ugledao tri leša vuka. Tak tada sam shvatio šta sam učinio.
