Šta ja to mogu govorom i riječima, isto što i ti možeš djelima. Ponekad prečesto opterećena, pomalo neshvaćena, ali uvijek na svojoj strani kao oružje držim olovku, riječi i stvaranje. Pečat koji ostane i nastane su bezvremenska djela nastala baš pomoću riječi.
Olovke da nema pa kako bismo svoje emocije i misli pretočili u nešto vidljivo i opipljivo. Stvaranjem sebi prvenstveno pomažemo da se ne udavimo u neizerečenom i nedorečenom. Ali opet i kada stvaramo bivamo neshvaćena i pomalo osuđivani. Gledaju nas maglovito kao da nismo normalni, a normalno čak uopće i ne postoji. Neki se i ne usude svoje ja dublje istražiti te se okuju u vlastitu sudbinu. Sudbinu punu nevidljivih modrica samo jer ih koči strah koji je ujedno i iluzija. Taj dar, ta mogućnost i sposobnost pokreće luđačke vjetrove.
Mozak kao vlastitog neprijatelja ponekad možemo pobijediti borbom, međutim Van Gogh je sebi odsjekao uho te popio žutu boju u tom luđačkom zanosu. I uopće ko sam ja da osuđujem i kažem da smo svi nadareni, neki bivaju slijepci za svoj dar i uništavaju svoj put. Dok su drugi preblizu sunca i uvijek korak nadomak svoje vlastite spoznaje. Što znači da govor i olovka jesu mogućnosti bez kojih mi nikada ne bismo napredovali da to nismo izmisli i naučili koristiti.
