U gradu bezbrojnih opcija, ne postoji bizarniji osjećaj od saznanja da ti imaš
samo jednu. Zar je u gradu velikih očekivanja vrijeme da se zadovoljimo onom
koja nas zapadne?
Dokle i kako? – Zavisi od nas samih. Od količine samopoštovanja i samokritike.
Navika je središnja tačka između želja i mogućnosti. Postoji u čistom obliku
izuzetom od suda spoljnog svijeta, ili je to samo još jedan način na koji mi
poričemo svoja osjećanja i dijelimo život na segmente.
Do sada, tri duše su u meni umrle, a niti jedna nije bila moja. Nazvala bih to
projekcijom ishoda koji se morao desiti kada se nalazimo u ovakvom društvu
današnjice.
“Prošlost je iza, učite iz nje. Budućnost je ispred, pripremite se za nju. Sadašnjost
je ovdje, živite je.” – pravilo je koje upozorava na nepropuštanje sopstvenog života.
Stoga, čovječe, da li si svjestan…Nekada, bilo je lijepo, više nije i neće biti, Priušti
sebi svaki atom vjerovanja u sve što zapravo zaslužuješ. Ne živi od praznih
sjećanja.
Nažalost, poistovijetila bih životni vijek čovjeka sa upozorenjima na kutijama
cigareta. Kako bi došao do saznanja o opasnosti koje ti se nudi, potrebno je
prethodno odlučiti srljati u propast. Kao i s vremenom, isto je i s cigaretema – Ne
prekidamo ono što je loše po nas, a godi nam…
Postoje trenuci sreće i to je ono što nas održava u datom momentu. A šta je sa
ostatkom naše sudbine, pitate se? – Za “manje” bitne stvari poput našeg života i
sreće pobrinula se prošlost. Prošlost koja sa sobom vuče svojekakve posljedice.
Zapitate li se zašto skoro svaka bajka (napominjem BAJKA) sadrži onu veoma
poznatu rečenicu: “Nekada davno,u zemlji bajki, čuda i pjesama…”
Nekada davno…Nekada davno…
I tako u beskrajnost. Mi ljudi vraćamo se u prošlost, ali da bi stvar bila još gora, mi
živimo u prošlosti. Vezujemo sebe za ono čemu se bezuslovno nadamo.
Boli. Boli kada živite od sjećanja. I svu tu bol manifestujemo u naša srca s
fascinantnom količinom nade.
Zar smo svi mi zapravo mazohisti?
