Minut šutnje za sve ono šta prvo padne na pamet onome ko čita ovaj naslov.
Minut za one koji u ovom momentu šalju nekome poruku, a znaju već unaprijed da odgovor neće dobiti.
Minut za one koji u ovom momentu polažu ispit, iako znaju da ga nisu dovoljno spremili za željenu ocjenu.
Minut za sve ono što radimo u ovom trenutku, dok nas nešto puno važnije čeka.
Minut jedan za život koji živimo “punim plućima” iako nemamo pojma šta to znači.
Postavlja se pitanje, da li mi zaista dajemo svoj maksimum, da li se zaista trudimo doprinijeti poboljšanju društva u kojem smo jedan mali, ali jako bitan faktor. Da li mi kao jedinke dolazimo do novih ideja koje vode ka poboljšanju standarda života, ka poboljšanju mjesta u kojem živimo i radimo. Ili ‘pak samo funkcionišemo kao roboti, uz naš pametni telefon koji u mnogo čemu doprinosi činjenju ljudi, kao vrste, sve glupljim i glupljim.
Vraćanje u prošlost, u toku… Prvi dan škole, rusačić na leđima i osmjeh na licu, odlazak u školsku klupu, dan pun sreće, poštovanja, ljubavi prema svima i svemu, jer ipak je to škola, nepoznanica… Dan za danom prolazi osmijeh ne jenjava, školsko dvorište je puno djece koja se igraju bez ičega u rukama. Godina za godinom, tehnologija napreduje, prvi kompjuteri su već za radnim stolovima, telefoni i SMS poruke postaju naveći hit, 21. vijek polahko preuzima novi virus. Virus prekomjernih razmjera. Ne postoji nezaražena žrtva.
Historija se piše, ali na čemu. Papiru? Ne, to ne postoji, postoje bilježnice, postoji kucanje. Gdje je nestao žar u očima dok se hvataju misli na papiru? U “haber kutiji” kako jedna divna gospođa ima običaj nazivati telefone današnjice. Tehnika i tehnologija nas zatupljuju, te čine da obični komentar na nekoj društvenoj mreži pokvari raspoloženje, uništi položaj u društvu, našu sadašnjost i budućnost. Jer koliko god mi brisali nešto, virus to pohrani u svoj DNK.
Minut bih izdvojila i za one kojima je pametni telefon nešto bez čega ne mogu funkcionisati.
Posljednju sekundu prepuštam onima koji odskaču od ovog vremena, ne pronalaze se u onome što ono sa sobom nosi svakodnevno. “Takve su, znate, osjetljive osobe. Osjete duplo, čuju ranije. Zato što tačno jedan korak ispred njih hoda njihova duša.”
