Težak uzdah otkinuo se sa ispucalih usana, zakovanih za naborano, staro lice na kojem su se mreškale sunčeve zrake jednog tužnog i sjetnog oktobarskog popodneva. Sjedio sam na drugoj strani ulice, zaklonjen staklom prozora i ispunjen bukom mlađarije koja se ovdje u Movieu okupljala bezbrižna, nakon završetka školske smjene. Sjedio i promatrao siluetu jednog sredovječnog čovjeka, koji je hvatao posljednje svjetlo ovogodišnjih sunčanih dana na klupi ispod tužne vrbe, povijene tačno onako kako je bio povijen i bol u njegovom tijelu, vrlo lahko čitljiv sa njegovog lica.
Pitam se kakvu li sudbinu i kakva sjećanja krije to lice, koje je ovog dana okupiralo moju pažnju pridobivši me da ponovo postanem istraživač svoje bujne mašte. Čudna sjeta se skupila na njegovim obrvama, koje su časkom postale jedna cjelina, podigavši se uvis baš u trenu kad je pred njegovim očima zalepršala ljubav dvoje klinaca, nasmijanih i zaljubljenih kako to samo tinejdžeri mogu biti. Samac, bez mjeseca u očima. Bez ičega u očima, osim zjenica u kojima se ogleda samoća cjelokupnog svijeta i jednog lica koje je prestalo da postoji među očiglednim stvarima tog svijeta.
Ili se to možda samo ja zavaravam i vidim ono što želim, dio mog svijeta u tom njegovom ogledalu? Ma ne, siguran sam da gledam čovjeka kojeg je sreća napustila onog trena kad je sudbina potpisala ugovor za rastanak njega i njegove ljubavi.
Teškom mukom je podigao ruku, prelomivši čvrsti stisak kože i drveta, a potom je laganim pokretom potražio džep na svom kaputu, tako teatralno da bi vjerovatno i mnogi nepažljiviji posmatrači primijetili njegovu želju da prekrati svu mučnost samotnog vremena, a zatim je na bijelom dlanu zaiskrila sunčevim sjajem jedna drvena lula, sa metalnim vrhom u koji se postavlja duhan. Potom su se težak uzdah i dim pomiješali u masu koja se rasplinula pred njegovim očima, vjerovatno kao i njegov život, da bi nošena vjetrom najzad nestala pod svodovima obližnjeg drveća.
Uvijek su me zanimale te sudbinske mogućnosti koje ti može ponuditi samo jedan par očiju, što ih slučajno primijetiš u prolazu, a urežu se u sjećanje proparavši mozak onako kako dijamantska vršica proreže staklo, bespovratno.
Grozio sam se ljudi koji svoje sudbine protraće na prepričavanje tuđeg života i koje nikad nikakva osjećanja ne dotaknu, da makar i za jedan pedalj urežu ožiljak u njihovu kožu, njihovo sjećanje i njihove emocije, ali opet lahko sam ih pravdao vječnim ubjeđenjem da je lakše prepričavati život nego živjeti ga.
Prebrojavao sam trenutke na prstima neznanca koji se, sada već užurbano, meškoljio na klupi lupkajući o drveni naslonjač i zamišljao tu čudnu sudbinu koja čovjeka dovede u osamu. Možda je otišla sa drugim ili je pak prestala da bivstvuje svojim tijelom na ovom svijetu? Kakva li sad tuga pritišće ovog čovjeka pred mojim očima i kako li on vidi svoju budućnost, prekrojenu čežnjivim i neukrotivim snovima o odlazećoj sreći.
Čini mi se da ću vječno ostati uskraćen za odgovor o tome da li je bolje ostarjeti sam i navići se na tu nuspojavu životnih tokova ili je bolje samovati u starosti, onda kad te napuste svi koji su se s tobom zavjetovali na ljubav do smrti. Starim mlad i osjećam to suviše na svojoj koži. Nekako mi je previše i čudno da suosjećam sa tim neznancem koji se upravo sprema da napusti moj vidokrug, taman kad je preko mjere naborao moje čelo, što zabrinuto i bezuspješno pokušava sakriti tu empatiju sa njegovim neurednim licem, neuređeno jer ga niko više neće gledati sa punom pažnjom. Svi smo ipak isti, shvatam tog trena.
Za nekoliko dana tek će otkucati dvadesetprva godina na satu mog života i tek bih trebao da počem razmišljati o budućnosti, a samo sam preplašeni dječak kojem je potrebna ruka starije sestre da ga povede kroz školu života. A upravo to vidim i u njemu, neznancu, koji zbunjen od pomisli da sam preživljava samotne ostatke ljubavi, duševno gotovo stariji od samog života, kreira pod svojim kaputom dječaka, također preplašenog, usnulog i zamrznutog u trenutku koji je od srca otkinuo jedini vrijedan dragulj, što mu poput pčelinje žaoke život znači.
Ustao je sa svog mjesta, odvojivši pritom pogled od zemljanog ostrva u asfaltu u koji je netremice piljio sve vrijeme i pogledi nam se sudariše. Pokušao sam da skrenem pogled, kako ne bi primijetio da ga promatram, ne želeći da preplašim tu endemsku vrstu čovjeka koji u tišini, stoički pati i podnosi bol, a opet ne mogavši da odolim ljudskoj prirodi koja nas tjera da istražujemo i tražimo odgovore na ono što nas okupira buljio sam kroz staklo u daljine sakrivene na dugmićima kaputa, koje je neko brižljivo prišivao sakrivajući sve nedostatke tkanine. Nisam siguran da li je primijetio tu moju borbu sa pogledom, ali je negov pogled već sljedećeg časa počeo da traži zamišljene stope i brojao je korake koje je napravilo jedno nježno, bijelo stopalo kročivši ovuda, u moru asfalta prepomiješanog sa drugim užurbanim stopama koje su jurile put svoje sreće.
Težak uzdah ponovo se otkinuo sa usana, ali ovaj put mojih i nisam mogao da se otrgnem utisku kako ja njegovu životnu etapu već sada proživljavam, bez podrške ljubavi, boreći se sa vjetrenjačama sulude sadašnjice. Izostaje moj Sančo Pansa. Tragam za svijetlim tačkama svoje mladosti, ali moj dr. Watson je odlučio da ostane u kišnom Londonu.
Ljudski je kažu pitati sebe i druge, stalno propitivati, ali ponekad i šutnja učini svoje.
Tako sam želio, u ovom trenutku, upitati druge za mišljenje o ovim samoćama što se kriju u nama i pred nama, ali sam već sljedećeg trena shvatio beznadežnost tog pitanja i masu odgovora koji bi se patetično i bljutavo razlio kroz moje uši.
Odlučih prešutjeti. Kao i uvijek. A i teško bi shvatili drugi da samoća i tugovanje nisu kukavičko, nego dapače junačko djelo, koje stoički podnesu samo oni odvažni, spremni da prežive sve do suđenog časa kada će se rukovati s tijelom posljednji put, da dušom otplove put neba. Šutjet ću jednu molitvu da jednu moju, sumornu popodnevnu samoću nekog budućeg oktobarskog popodneva neko prekine vedrim osmijehom i blagim dodirom spuštenim na moj dlan.
Možda mi On i dopusti da usnama dotaknem neko bijelo čelo, dok na tanke, bijele prste navlačim zlatnožutu burmu, historijsko blago moje porodice koja od uspomena ima samo osmijehe i sjećanja na vjenčanja.
Nadam se, možda će i neki moj oktobar izroniti crvenu revoluciju na vratima srca i preokrenuti ritam mojih prstiju na škakljivom vratu stidljivo sakrivenom od znatiželjnika.
Oktobri i jeseni to itekako umiju, usamljeni.
