Moju je Bosnu zaista lahko voljeti; i hladnu i gladnu, prkosnu od sna, dok pod zastavom islama plovi niz riječna korita brodicom sagrađenom od uspomena.
Moju je Bosnu lahko opjevati; tako lijepu, okruženu sniježnim kraljicama poput Vlašića i Treskavice po čijim tlima nahranjenim barutom i metkovskim čahurama su hodili oni zbog kojih ja danas mogu slobodno šetati, govoriti i obraćati se vama. Živjeti.
Kroz nju teku Neretva i Drina zamućene njihovom nevinom krvlju. U njenim kućama, negdje u sehari, počivaju crno-bijele fotografije natopljene suzama i mnoštvo puta privijane uz majčinske grudi.
Ljudima iz moje Bosne nije lahko oprostiti. Nikome ne sudim i ne želim da sude meni i mojim odlukama. Zašto prljati krv koja teče našim slabašnim tijelima?!
Zašto ne biti iskra koja će zasjati u obilju mraka, pitam se. Zašto ne dozvoliti našoj duši da zamiriše najljepšim mirisom i živi, preživi iz prkosa?
Naš neprijatelju, pišem ti pismo.
Obraćam ti se riječima punim poštovanja jer se u mojoj Bosni i danas djeca tako odgajaju: da znaju, pamte, poštuju i nikada ne mrze. Nismo ti mi od tog posla da mrzimo. Nismo učeni da kaljamo svoj obraz i tako rušimo svoju ličnost stabilnu i jaku poput travničke tvrđave. Volim Travnik. Volim sve naše gradove koji su se uspjeli probuditi iz ratnog sna s ciljem da napreduju i da budu bolji. Volim Visoko i svoje Visočane. Živimo svaki dan život koji pred nas donosi uspjehe , neuspjehe, iskušenja. Čas dohvatimo oblake, čas budemo bačeni na zemlju. Živimo životom koji od nas traži neizmijernu snagu i veliku dozu hrabrosti. Traži strpljenje i požrtvovanost, upornost. Mi smo zaista uporan narod koji se nikada ne predaje; ni većoj sili, situaciji, strahu. Ne mogu nas usplašiti ni glađu ni smrću. Preživjeli smo sve. Posebno mi je drago što ne padamo pred stereotipima ili primitivnim razmišljanjima koja nalažu da ostavimo svoj um u devedesetim dok nas sadašnjost doziva i doziva, vuče za rukav. U našem gradu ranom zorom hujaju vjetrovi, odjekuju i ezani i crkvena zvona. I to nikome ne smeta!
Naši šehidi dali su svoj život za nas, za našu budućnost. Iz tog razloga, budimo ličnosti koje će je osvijetliti i na koje će oni biti ponosni. Neka naše duše budu čiste poput bišćanske Une, a neka obraz šehida zasvijetli svaki put kada nas pogledaju odozgo.
Podigli smo davno spušteno sidro, preživjeli da li zbog volje ili iz prkosa, ohrabreni nadom za bolje sutra. Nastavili smo dalje. Hrabro koračamo našim putevima popločanim borbom, krvlju i znojem. Mi smo svjetlost na kraju tunela za kojom se traga. Da to postanemo i bivamo, omogućili su nam oni. Šehidi, miljenici!
