“Došao si ovdje Gdje je najnezahvalnije bilo doći
Ovdje gdje je najluđe bilo stići
Ovdje gdje je ipak najjunačkije bilo naići
Jer ovdje se ne živi samo da bi se živjelo
Ovdje se ne živi samo da bi se umiralo
Ovdje se umire da bi se živjelo.”
SREBRENICA, brojka, svake godine sve veća i veća. S brojkama raste i tuga, povećava se broj suza i izgovorenih molitivi. Povećava se broj bijelih nišana po zemlji, koju je agresor htio oteti, a pri tome mučki ubijati ! Nisi uspio zlotvore ! To je naša zemlja, makar po njoj i nišani bili ! To su nišani naših šehida, naših junaka.
Pokloni se zlotvore na njihov spomen, spusti pogled zlotvore. To su naši šehidi ponosni, koji su ginuli da bi se živjelo, da bi živjela njihova djeca, komšije, rodbina i prijatelji!
Da bi živjeli MI!
Mi živimo i stalno ih spominjemo. Zlotvore i ove godine, 24 godine poslije spremamo se proučiti El-Fatihu u Srebrenici. Da zlotvore, mi smo na svojoj zemlji i u svojoj državi, nikada ponosniji i prkosniji.
Da zlotvore, mi nismo brojke! Mi smo narod koji gine da bi živio !
“Samo da rata ne bude, ludila među ljudima, veliki nude zablude, plaše nas raznim čudima i svakoj bajci naude – da rata ne bude!”
Nikad’ se više ne ponovilo!
