Kada vas veliki Dino Rađa okarakteriše kao jednog od najvećih suparnika koje je imao pod košem, to dovoljno govori o kvalitetu košarkaša. Kada protiv tog istog košarkaša navijači u balkanskim državama nemaju nijednu ružnu riječ, to govori o karakteru čovjeka. Njegovo ime je Haris Mujezinović i, s pravom možemo reći, legenda je bosanskohercegovačke košarke.
Nije bio zvijezda poput Nenada Markovića ili Gordana Firića, nije zabijao po 20 poena poput Mirze Teletovića, ali je uvijek ostavljao srce na parketu, bacao se za loptama za kojima se mnogi nisu usudili ni ispratiti ih pogledom u aut, odrađivao “prljavi” dio posla, a pri tome je bio i atraktivan na terenu podsjećajući ponekada na najveće NBA “letače”.
Stariji ljubitelji košarke će se, sasvim sigurno, sjetiti Mujezinovićevog zakucavanja preko Patricka Femerlinga.
Iako nije preskočio gorostasa kao Vince Carter preko Frederica Weisa na Olimpijskim igrama 2000. godine, Harisovo zakucavanje preko 215 centimetara visokog Nijemca će zauvijek ostati upamćeno kao jedno od spektakularnijih početkom 21. stoljeća.
Nažalost, snimak tog zakucavanja se ne može pronaći na internetu.
Mujezinović, kojeg je Dino Rađa istakao kao jednog od svojih velikih protivnika u karijeri, trenutno živi u Sjedinjenim Američkim Državama daleko od pozornosti javnosti.
Nakon završetka karijere vratio se u svoju drugu domovinu u koju je stigao davne 1986. godine iz rodnog Visokog, a s vremena na vrijeme dolazi u Bosnu i Hercegovinu. Prilikom posljednje posjete Sarajevu rado je pristao govoriti za Klix.ba.
“Moji roditelji su 1986. godine otišli u Chicago. Oca je Islamska zajednica poslala tamo da bude imam. Ja sam počeo igrati košarku pred kraj srednje škole na Amundsenu, a potom sam otišao na Joliet Junior College nakon čega je stigao poziv legendarnog trenera Bobbyja Knighta da posljednje dvije godine koledža igram za Indianu”, prisjeća se Mujezinović svojih košarkaških početaka.
Kako kaže, pri kraju koledža na Indiani, pojavila se opcija da zaigra za reprezentaciju Bosne i Hercegovine koju je odmah prihvatio. Za sve je zaslužna Mira Poljo, najbolja bosanskohercegovačka menadžerica tog vremena.
“Rahmetli Mira Poljo mi je 1997. godine dala ideju da igram u Evropi i za reprezentaciju. Bio sam veoma sretan što sam došao tada biti dio te generacije, a upravo ti momci koji su me dočekali u reprezentaciji su svojim savjetima imali ogroman utjecaj na tok moje karijere. Slobodno mogu reći, za veliki dio mog uspjeha su zaslužni Marković, Avdić, Firić, Alihodžić… Mogu reći da sam došao u pravo vrijeme i imao nekoga za mentore poput njih, ne samo u košarci, već i u životu”, kaže Mujezinović i dodaje:
“Taj period u reprezentaciji će mi zauvijek ostati u sjećanju. U ono vrijeme smo jedva čekali okupljanje i nastupe za reprezentaciju”, kaže Mujezinović.
Naredna tema se nametnula sama od sebe. Mnogi današnji mladi igrači hoće sve i odmah, te u većini slučajeva ne poštuju starije igrače.
“U moje vrijeme se znala hijerarhija. Razumijem da je mladim igračima teško shvatiti neke stvari, i ja sam imao tih problema. No, kada te dočekaju takvi ljudi kao što su mene dočekali u reprezentaciji i objasne ti kako da se ponašaš i gradiš karijeru, sve je lakše. Ništa se ne može ostvariti preko noći, moraš ići korak po korak. Uvijek sam bio zahvalan Neni i toj ekipi koji su znali da me čak i povuku za uho na treningu i vrate na pravi put”, kaže Mujezinović.
Kako kaže, koliko može, Mujezinović prati našu reprezentaciju i upoznat je sa problemima sa kojim se naši košarkaši susreću.
“Shvatam ja te momke. Mi kad smo bili na Eurobasketu u Španiji 1997. godine, nismo imali isti dres za treninge. Bili smo bez fizioterapeuta, bez ikakvih uslova, išli smo iz hotela u hotel jer je negdje drugo bilo jeftinije…”, rekao je Mujezinović koji je potom ispričao anegdotu s priprema za to prvenstvo.
“Nakon teških priprema u Kranjskoj Gori trebamo ići u Poreč, odakle ćemo prema Španiji. Po nas dolazi mali autobus, naravno odmah je nastala pobuna. Niko neće u autobus, tražimo taksi da zovemo da idemo tako u Poreč. Ovi iz saveza dolaze, vide vrag odnio šalu, dođu i podijele nam po 100 njemačkih maraka. To nisu bili veliki novci tada, ali mi se naguramo u taj mali autobus, a od Kranjske Gore do Poreča Bećiragić i Avdić pjevaju cijelim putem. Sve samo radi tog malog gesta. Nije bilo novca i mi smo to shvatali, a još je gore bilo generaciji koja je išla iz opkoljenog Sarajeva u Berlin na Eurobasket…”, prisjeća se Mujezinović.
“Nadam se da država 25 godina posije rata konačno nešto može uraditi i osigurati uslove za normalan rad Saveza. Da se konačno sredi Zakon o sportu. Sport je velika promocija naše države, mi imamo vrhunske sportiste, ali oni odlaze jer nemaju uslove za normalan rad”, kazao je Mujezinović i dodao:
“Budućnost reprezentacije zavisi od klupske košarke. Sramota je da košarka ne postoji u našoj zemlji na onom nivou gdje je nekad bila. Naravno, imamo mi talenata van BiH poput Garze, ali Savez treba imati novac da selektori mlađih kategorija mogu obići tu djecu. Ne govorim da država mora sve finansirati. Država treba to pokrenuti, a kada dođu uspjesi, odmah dolaze i veliki sponzori. Djeca su ključ uspjeha. Bitno je dati djeci tu priliku da se druže jer reprezentaciju drže prijateljstva. I mi smo dolazili zbog države, ali vise zbog prijateljstava između nas. Nismo imali uslove, ali smo bili prijatelji i ostali sve do sada. Mi smo imali rezultate i odlazili na Eurobaskete jer smo imali kontinuitet. Svi smo se znali u dušu”, govori Mujezinović.
Foto: T. S./Klix.ba
Kako kaže, iako ih je život odveo na sve strane svijeta, ostao je u kontaktu s većinom saigrača iz reprezentacije.
“Najviše se čujem s Markovićem, Firićem, Avdićem, Hukićem i Krupalijom, a koliko-toliko sam u kontaktu sa Košarkaškim savezom BiH. Dobijem informacije šta se dešava, ali više-manje košarku i ne pratim, osim ovih naših momaka što igraju u NBA ligi”, kazao je Mujezinović, a logično pitanje koje smo mu postavili je – zašto je “digao ruke” od košarke i nije zaplovio u trenerske vode kao što to čini većina bivših igrača.
“Zasitio sam se košarke, takoreći otpisao sam taj dio života. Sada vrijeme osvećujem supruzi i djeci. Veliki je stres tokom karijere koja nosi sportski profesionalni život, a ja nisam htio nastaviti tim tempom života. To su stalna preseljenja iz grada u grad, iz države u državu. Jedan sin mi se rodio u Litvaniji, kćerka u Ljubljani, drugi sin u Americi… Htio sam normalu u životu, da budem na jednom mjestu sa svojom porodicom. Moja supruga se žrtvovala da tolike godine ide sa mnom po svijetu i dozvoljavala mi da ja ispunjavam svoje snove što se tiče karijere, pa sam se 2010. kad sam završio karijeru odlučio vratiti u SAD”, rekao je Mujezinović koji je tokom karijere promijenio 19 profesionalnih klubova u 13 država.
Na pitanje gdje mu je bilo najljepše u tih 13 država, Mujezinović nije razmišljao ni sekunde.
“Živio sam i igrao u Atini, Istanbulu, Valenciji, Moskvi… ali u Olimpiji mi ne najljepše bilo igrati i živjeti u Ljubljani. Grad, ekipa, trener… sve se poklopilo. Novci nisu bili nešto veliki, ali smo uživali. Osvojili smo prvo izdanje ABA lige, igrali Euroligu… To je bila odlična ekipa, Zdovc, Udrih, Hukić, Golemac, Modrić, Radojević, Stefanov, Awojobi, Kotnik… Trener nam je bio Sagadin”, rekao je Mujezinović koji je jedan kratki period igrao i za sarajevsku Bosnu.
“To je bilo nakon čuvene utakmice protiv Hrvatske u Skenderiji u novembru 1997. godine. Tada sam igrao za Šibenku i nakon te legendarne pobjede sam dobio prijetnje. Iako su ljudi iz Šibenke stali iza mene, odlučio sam da je najbolje bilo napustiti Šibenik. Stigla je ponuda Bosne da završim sezonu tu i prihvatio sam je”, prisjeća se Mujezinović detalja od prije 25 godina.
Foto: T. S./Klix.ba
Mujezinović je bio prototip današnjeg krilnog centra koji je šutirao trojke. Iako je to uvijek znao raditi, tek je u zrelim godinama postao elitni trojkaš.
“Na koledžu mi legendarni trener Bobby Knight koji je stvorio brojne NBA asove nije dozvoljavao da šutiram trojke. Sa saigračima sam se opkladio da ću u svojoj posljednjoj utakmici na koledžu pogoditi trojku. Pogodio sam, ali je isteklo vrijeme i nije priznata. Kada sam došao u Evropu nisam znao šta očekivati. Bio sam mlad i želio sam sve raditi kako bih se dokazao. Želio sam driblati, šutirati trojke… Tada sam dobio savjet koji mi je bio zlata vrijedan”, kaže Mujezinović.
Mujezinović je sezonu 1998/1999 igrao za italijanskog drugoligaša Forli. Saigrač mu je bio tada 33-godišnji Micheal “Sugar” Ray Richardson, košarkaš koji je trebao biti novi Magic Johnson, no kao megazvijezda je izbačen iz NBA lige zbog narkotika.
“Vidio je šta radim i objasnio mi gdje griješim. Rekao mi je: ‘Ne možeš sve raditi. Igraj odbranu, budi u kondiciji, to su stvari koje te drže u igri. Da li ćeš pogoditi trojku nikad ne znaš. Ako se osloniš samo na šut i promašiš, ideš na klupu. Igraj odbranu, presijeci loptu, zakucaj u kontri, uhvati dvije lopte pod njihovim košem, podijeli dvije asistencije… ostat ćeš na terenu, a kada poslije toga promašiš šut, ostat ćeš i dalje na terenu. Radi ono što niko neće raditi i napravit ćeš karijeru’. I poslušao sam ga, te sam tokom karijere igrao za velike klubove”, rekao je Mujezinović koji je zbog svog karaktera stigao čak i do Panathinaikosa.
“Bio sam u Dinamu iz Moskve 2003. godine i suspendovan sam radi tučnjave, što je na kraju bila najbolja stvar koja mi se desila u karijeri. Željko Obradović je vidio tu priliku i doveo me u Panathinaikos. Imao sam dobru minutažu jer je Obradović cijenio moju odbranu, a trebao mu je defanzivac da pokrije ‘rupe’ u odbrani koje napravi legendarni Fragiskos Alvertis. Igrao sam samo Euroligu, a nisam mogao grčku ligu. Kad nismo ušli na Final Four Eurolige, ostao sam ‘turistički’ u Atini. Željko me želio zadržati i za iduću sezonu, ali ja nisam želio sjediti do kraja sezone besposlen, te su me Jasmin Repeša i Zoran Savić doveli u Fortitudo Bolognu”, kaže Mujezinović za kojeg nema dileme ko je najveći trener koji ga je trenirao.
“Vodili su me sjajni treneri, od Knighta u NCAA ligi pa u Evropi od Nevena Spahije, Repeše, Sagadina… Ali Željko je daleko najbolji, i kao trener, a i kao čovjek. Njegovo razmišljanje o košarci je na nekom drugom nivou. On ima sposobnost promijeniti utakmicu samo u jednom time-outu. Drugi treneri mogu napraviti dobar plan, kad on funkcioniše sve je OK, ali ako ne ide kako treba, teško mogu ispraviti stvari usred utakmice. Mnogi treneri glume velike autoritete, ali autoritet treba zaslužiti. Gledatelji vide samo utakmice, ali ne vide treninge, ne vide kako se trener odnosi prema tebi kada te sretne u gradu slučajno…”, kazao je Mujezinović.
Foto: EPA-EFE
Mujezinović je na kraju razgovora dao slikovit savjet mladim igračima koji žele postati veliki igrači. Naveo je možda i najveću utakmicu koju je odigrao u životu, onu koja je odigrana 25. novembra 1998. godine kada smo u prepunoj Skenderiji ugostili Litvaniju u kvalifikacijama za Eurobasket 1999. godine. Mujezinović je bio najbolji strijelac naše selekcije sa 18 poena, nasuprot sebe je imao Arvydasa Sabonisa koji je susret završio s 23 poena i 10 skokova
“Sabonis je legenda o kojem u Americi i danas prepričavaju kakav je igrač bio. On je tada sa 34 godine došao u Skenderiju i bacao se po parketu. Svima ‘provlači lopte kroz uši’ i još se baca za loptom u aut. Na kraju, naravno, publika ga isprati aplauzom. Njegov taj odnos prema reprezentaciji treba biti veliki primjer svim mladim igračima”, kazao je Haris Mujezinović koji je s reprezentacijom BiH učestvovao na četiri Eurobasketa, od 1997. do 2003. godine.
Klix.ba / Visoko.co.ba
