Opet ničije ruke, zagrljaj oko struka i poljubac u vrat.
Opet ničije usne da se spoje sa njenima i ostanu tako dugo pribijene.
Možda je i bolje tako…
Možda bi se njegove ruke poželjele spojiti sa tuđima a njena ljubomora i vedar um to nikada ne bi dozvolili. Bila je to mala gospođica. Plave kose, otmjenog držanja, uvijek sa velikim šeširom na glavi i oštrim ali i umiljatim riječima na jeziku.
Imala je tako želju da ode, da se ne vrati. Da ode u susret zalasku sunca i da se ne vrati ni pred jednu zoru. Bježala je ona tako, cijeli život je bježala.
Nikad pobjegla nije. Od ushićenih noći punih tuge preko predugih dana u iščekivanju. Sve se u krug vrtilo. Nikad više nije došla u zabranjeni grad. Neki čak kažu da ga se odrekla. Nikada nije imala kome da se vrati nakon svjetla reflektora. Znate ono, nije imala nekog svog. Ono znate, da vas čuva ali ne zbog onog na vama i vašeg tijela. Ah da, tijelo… čudno je to kako su svi to željeli. Prvo bi pali na njen šarm i perfektnu harizmu, a onda bi svaki od njih voljko poželio njeno tijelo. No bez obzira na to, ona nijedno jutro ne pokloni neznancima. Bila je zakleta sama sebi da poslije neprovedene noći sa nebom njenog kosmosa nijedna zvijezda neće dobiti jutro sa njom. Rekoše mi da je posljednje atome snage iskoristila da napiše pjesmu… kako čudno za nekoga ko nije bio ničiji, zar ne?
