Ponekad ni sami niste svjesni kakvim ljudima ste okruženi. U ovom malenom mjestu, čaršiji koja diše, živi čudesan mladić. Anel svoj talent oblikuje, širi kroz ljubav, posebnu empatiju, prenoseći tako dio sebe, svoje snage i volje na one kojima su ljudi poput njega iznimno potrebni – na mlade. Anelova upornost je gotovo opipljiva. Njegov snažni duh djelotvoran je čak i na one koji nisu direktno povezani sa sportom. Jer s njim je nemoguće ne uživati u onome što voli – košarci. Anel je o svojim prvim pokretima, rastu, razvoju, metodama rada, viđenju sporta iz svoga ugla, mladima i radu s mladima, govorio za Baglamu.
Visoko je mjesto u kojem se čini kako se svi međusobno poznaju. Što bi Anel Sudžuka imao reći o sebi?
– Prije svega želim da pozdravim sve čitaoce Baglame. Baš tako. Visoko je mjesto u kojem se svi međusobno susreću i poznaju a samim tim i ja poznajem mnogo ljudi. Zovem se Anel Sudžuka, rođen sam 08.04.1998. godine u Visokom, i od tada nisam mijenjao boravište. Osnovnu i srednju školu završio sam u Visokom, a danas sam apsolvent na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Slobodno vrijeme koristim za bavljenje raznim sportovima, čitanje, druženje sa prijateljima, a zadnje dvije godine provodim kao trener u Košarkaskom klubu “B.I.G” u Visokom.
Kako izgleda Vaš običan dan a kako dan ispunjen sportskim aktivnostima?
– Moj običan dan započinje ustajanjem između 09:00 i 10:00, potom obavljam sitne kućanske poslove, doručkujem iza 12:00 sati, jer ne volim da jedem rano, zatim slijedi odlazak na kafu, druženje sa knjigom, gledanje TV-a (posebno kviza Potjera), večernji izlazak sa društvom, pregled društvenih mreža, pokoja partija šaha i spavanje između 00:00-01:00, dok moj dan ispunjen sportskim aktivnostima izgleda potpuno drugačije. Ustajanje u 07:00, trčanje, doručak, odmor, teretana, druženje s prijateljima, čitanje, i u večernjem terminu trening, u zavisnosti od toga da li sam u ulozi trenera u košarkaskom klubu ili se radi o ličnom treningu. U tom slučaju idem na spavanje između 23:00-23:30. Naravno i ishrana je drugačija u zavisnosti je li dan ispunjen sportskim aktivnostima ili ne.
Zbog čega ste primarno zavoljeli sport, posebice košarku?
– Zbog čega sam zavolio sport? Iskreno, ne znam. Vjerovatno se čovjek rodi s tim. Ali smatram da bi nešto voljeli, treba da uživate u tome, da vas to ispunjava duhovno i da to osjećate, a ja baš tako doživljavam sport. Iskreno više od košarke volim tenis. Košarku sam zavolio jer u naselju gdje živim imali smo stari koš ispod kojeg smo provodili dane i dane. To nam je bilo utočište od lošeg društva, droge, alkohola, cigareta, i ostalog čega se djeca i stariji maloljetnici često susreću na ulici. Vjerovatno zbog dosta provedenog vremena na tom mjestu se javila ljubav prema košarci. Zatim počinju treninzi kod mojih trenera rahmetli Jakuba Ganjeca i gospodina Avde Aždajića, koji su mi usadili još veću ljubav prema košarci, a zatim i znanje koje danas prenosim na neke nove klince.
Postoji li ljubav prema sportu među mladima ili je to više roditeljska želja u kojoj se sport nameće djeci?
– Mislim da će ovaj odgovor izenaditi čitaoce. Naime, naravno da postoji ljubav prema sportu kod mlađih naraštaja. Većina se, kao što sam već rekao rodi s tim. Nekima ljubav, želja i motivacija dođe gledajući neke od sportista na TV-u i društvenim mrežama. Kod neke se pak djece ljubav rodi nenadano kada ih roditelji uspišu na neki od sportova, da bi se djeca što bolje fizički razvijala i na par sati sklonila od telefona. Problem se javlja kada roditelji nameču neki od sportova djeci. Time liječe svoje komplekse i žele da naprave od svog djeteta nešto što oni nisu uspjeli sa svojim životom. Uzet ću primjer sa kojim sam se ja susreo. Otac dovodi dijete na trening košarke, iako dijete uopće nije zainteresovano za košarku, nema volju ni želju za tim, ali mora da dolazi jer otac tako želi. Spomenut ću samo da otac nije napravio ono što je mogao sa svojom karijerom i sada na silu želi da njegovo dijete postane ono što on nije. Dijete nema pravo na izbor i samim tim što je primorano da radi što ne želi nemoguće je da ima ljubav konkretno prema košarci, dok bi vjerovatno bi imalo prema nekom drugom sportu.
 |
Budući da radite s mladima, kako ih motivirate na redovite aktivnosti, treninge, zdrav život?
– Rad sa mladim osobama je zanimljiv, ali nimalo lak. Prije svega ja sam im prijatelj, odgajatelj, pa tek onda trener. Što se tiče motivacije, veoma je važno razgovarati sa djecom, ali osim razgovora važne su nagrade i kazne. U razgovoru sa mladim osobama skrećem im pažnju koliko je važno voditi zdrav život od malena da bi njihov rast i razvoj bio što kvalitetniji. Također su velika motivacija i njihovi snovi na kojima radimo svakodnevno i nikad im ne siječem krila, nego ih pokušavam raširiti da bi dosegli visine.
Postoji li među mladima svjesnost o važnosti sporta i njegova učinka na zdravlje?
– Iskreno mislim da ne. Većina se bavi sportom iz zabave i ljubavi prema nekom od sportova. Zbog toga su treneri tu da im pokušaju objasniti da prije svega sport shvate kao druženje, igru, stvaranje novih prijateljstava, zdrav rast i razvoj. To bi trebao biti posao svakog trenera. Mali broj tih mladih dječaka i djevojčica postanu uspješni u nekim od sportova, ali zdrav rast i razvoj, prijatelje i razne uspomene nose sa sobom cijeloga života.
Što je za Vas važno tijekom jednog treninga glede ispunjavanja vremena i svjesnosti kako isto treba biti kvalitetno?
– Za mene konkretno je različito shvaćanje treninga u odnosu na starosnu dob koja prisustvuje istom. Uzet ću za primjer stariju grupu od nekih 14 do 18 godina. Prije svega veoma mi je važno da se uradi kvalitetno zagrijavanje da bi se uradila adekvatna prevencija od povreda koje su nažalost sastavni dio sporta. Zatim želim da su svi 100% psihički i fizički u treningu. Kada su već odabrali da budu tu, neka utroše svoje vrijeme kvalitetno. Zadnja a možda i najvažnija stvar da bi trening bio kvalitetan je disciplina. Samim tim kada se spoje svi ovi faktori smatram da je svaki trening kvalitetan.
 |
Ispunjavaju li mladi općenito vrijeme na kvalitetan način?
– Počet ću prije svega od sebe. Smatram da ne ispunjavam svoje slobodno vrijeme kvalitetno, kao ni ostatak društva. Previše vremena trošimo koristeći društvene mreže nekvalitetno. Sve manje i manje druženja, razgovora i čitanja. Nažalost postajemo robovi modernog društva.
Postoje li određene poteškoće s kojima se suočavate u sportskom okruženju?
– Što se tiče lično mog sporta i mog okruženja i ne baš. Naravno postoje poteškoće u infrastrukturi i opremi, ali većina sportskih kolektiva ima taj problem. Naravno da bi veći angažman grada, privrednika i dobrih ljudi doprinio razvijanju sporta i uslova za sportske kolektive, ali živimo u takvom okruženju gdje imamo mnogo većih problema nego što su sportske poteškoće. Nažalost ne vidim svijetlu budućnost za sport u ovom gradu.
Kroz dugogodišnji rad stekli ste mnogo iskustva, uspjeha i postali prepoznatljivi. Zasigurno ste otkrili i razloge popularnosti košarke kao sporta među mladima? Zbog čega im je toliko privlačna?
– Moram da se zahvalim košarci jer sam za vrijeme svog košarkaškog staža u trajanju od 15 godina razvio mnoga prijateljstva kako u granicama BiH, tako i izvan njih. Razlozi popularnosti košarke su mnogi. Kao i svaki posao i košarka je biznis, a svaki biznis ima svoj marketing. Prije svega košarka se igra na cijelom svijetu i ima slična pravila. Vjerovatno je zbog toga popularna. Mnoge porodice žive od košarke, poznate ličnosti dolaze iz svijeta košarke, razni uspješni brendovi se provlače kako na terenu, tako i van njega, mnogo se putuje. Previše je razloga zbog čega je košarka popularna i privlačna, ali za mene glavni razlog privlačnosti je bio taj kada iznova i iznova ubacujem loptu kroz obruč a želja postaje sve veća i veća. Dječaci i djevojčice s kojim provodim vrijeme kažu da imaju svoje idole i da jednog dana žele postati kao njihovi idoli i zbog toga im je košarka privlačna i vole je.
Koje su prednosti košarke u razvoju osobe? Koje metode koristite tijekom oblikovanja jedne sportske ličnosti?
– Smatram da košarka nema veliku prednost kod razvoja osobe nego da pristup osobe prema košarci konkretno ima velike prednosti da bi se osoba razvila. Pristup treninzima od malena, volja, želja, htjenje, ljubav, zalaganje, sve to doprinosi razvoju djece u odraslog čovjeka koji je spreman na nove životne izazove, radne navike i život općenito. Nikad ne možemo znati što život sprema za nas, ali koliko damo košarci toliko će nam se i vratiti, bavili se mi samo košarkom ili ne. Također smatram da sve ovo vrijedi i za druge sportove. Da bi se sportska ličnost oblikovala i izgradila od malena do nekog zrelijeg stadija mora se provesti puno vremena u razgovoru, treningu, prikazivanju pravog puta i svega ostalog što podrazumijeva ispravan put ka uspjehu, kako od trenera tako i od staratelja. Jedini cilj ka uspjehu jednog pojedinca je volja, želja,ustrajnost i san. Snove im niko ne može oduzeti.
Ima li dovoljno mjesta za ovaj sport na našoj općini, ali i šire, kad su u pitanju profesionalna razina i razvoj?
– Što se tiče profesionalne košarke u našoj općini mjesta za razvoj ima, ali bez ulaganja nema ni zdravog razvoja. Bio sam član seniorskog košarkaškog kluba Visoko prošlu sezonu i razočaran sam podrškom, kako grada tako i ostalih ljudi koji su mogli pomoći da klub koji nosi naziv kao i naš grad polako tone i gasi se. Ne znam što će se desiti u idućoj sezoni, ali stvari kroz koje klub prolazi su veoma loše i sve strelice koje se tiču Košarkaškog kluba Visoko su u padu. Treba naći sistemsko rješenje problema i uz saradnju sa Košarkaškim klubom “B.I.G.”, koji je u uzlaznoj putanji kao drugi klub u našem gradu, te uz podršku grada Visokog, pokušati ulagati u omladinske pogone da bi ti pogoni kroz par godina nosili seniorski tim ka usponu u najveći rang takmičenja u našoj državi. To je dugotrajan proces koji se ne može desiti preko noći, ali uz ispravan i požrtvovan rad i rukovođenje kroz pet godina bi se visočka košarka mogla vratiti na mjesto kojem pripada. Sve u svemu, prostora za napredak ima, samo je pitanje ima li želje i je li to ikome u interesu.
Košarka je središte filmske industrije, marketinga, umjetnosti, poveznice s glazbom. Koliko košarku osjećate kao umjetnost pokreta, vještinu i ritmizirani puls udarca lopte, zvučnost u prostoru, a u kojima se povlači paralela između sporta i umjetnosti?
– Filmska umjetnost, marketing, muzička umjetnost i umjetnost općenito oduvijek su povezani sa košarkom, ali i sa ostalim sportovima. Za mene svi vrhunski sportisti su umjetnici, poput glumaca, pjevača, slikara, i svi oni koji su uspješni u svome poslu a rade neki od javnih poslova. Konkretno košarka i košarkaši se nalaze u mnogim filmovima, muzičkim spotovima, bilbordima, fotografijama, reklamama i sve to doprinosi razvoju sporta i umjetnosti. Sport i umjetnost su zasebne grane, ali su itekako kompatibilne. Ja lično košarku vidim kao umjetnost, spoj snage i tehnike, talenta i rada, predanosti i treninga, vještine i ritma.
