Kada ujutro prolazim pored gradilišta u centru Visokog, ne mogu a da se ne zapitam koliko je generacija gazilo ovim trotoarima prije nego što su ih buldožeri počeli razotkrivati. Svaki udarac krampa u asfalt ulice Alije Izetbegovića odjekuje kao otkucaj sata koji mjeri vrijeme između onoga što smo bili i onoga što ćemo postati. Projekt vrijedan 3,5 miliona konvertibilnih maraka nije samo broj u budžetu – to je cijena naše tranzicije iz grada sjećanja u grad budućnosti.
Manje od sedam dana. Toliko je trebalo da stvarnost zakuca na vrata ambicije. Ispod površine naših svakodnevnih žurbi i navika, stare kanalizacione cijevi ispričale su priču o gradu koji je rastao stihijski, bez velike strategije, noseći se kako je znao i umio s izazovima vremena. Te cijevi nisu samo infrastrukturni problem koji je zaustavio mašine – one su materijalni dokaz naših propuštenih prilika i odgođenih odluka.
Piše: Naim K. // Visoko.co.ba
A onda su pale lipe. One veličanstvene čuvarice vremena ispred Gradske uprave, koje su desetljećima bile više od stabala. Bile su orijentiri za zaljubljene (“Nađemo se kod lipe”), prirodni suncobrani za umorne prolaznike, svjedoci hiljada razgovora koji su oblikovali ovaj grad. Svako posječeno stablo odnijelo je sa sobom mali dio kolektivnog pamćenja Visočana. “Bit će novi drvored”, kažu. Hoće, ali nove sadnice neće pamtiti sve one trenutke koje su stare lipe čuvale u svojim godovima.
SETUP, ta grupa mladih vizionara našeg grada, ima pravo kada govori o pješačkoj zoni u Čaršijskoj ulici. Nije to hir pomodarstva – to je povratak gradu po mjeri čovjeka. Zamislite Čaršiju bez buke motora, s klupama gdje trgovci iz obližnjih dućana mogu sjesti s mušterijama, gdje djeca mogu sigurno trčati, gdje stariji mogu mirno prošetati. To nije utopija – to je realnost mnogih evropskih gradova naše veličine.
Ali kada SETUP upozorava na zamjenu starog kamenog podzida staklenom ogradom, govore o nečemu važnijem od estetike. Govore o duši grada. Taj podzid nije samo potporni zid – on je materijalizirana granica između starog i novog Visokog. Svaki kamen u njemu je poglavlje naše povijesti. Zamijeniti ga staklom znači izbrisati stranice te knjige, ma koliko nova fasada bila sjajna.
Gradonačelnik Visokog uvjerava da zastoj zbog podzemnih instalacija neće povećati troškove projekta. Ali kao Visočanin koji pamti brojne “privremene” građevinske zahvate, znam da pravi trošak nije uvijek onaj koji se mjeri novcem. Ponekad je najveći trošak gubitak onog neopipljivog – karaktera grada, njegovog duha, njegove posebnosti.
Do maja 2025. godine, kada bi radovi trebali biti gotovi, imat ćemo priliku pokazati da razumijemo složenu algebru urbanog razvoja. Jednačinu u kojoj “x” nije samo tehnička funkcionalnost, a “y” nije samo vizualna ljepota. Tražimo rezultat koji će pomiriti potrebe modernog grada s poštovanjem prema njegovoj povijesti.
Možda rješenje leži u strpljenju koje zagovara SETUP. Da, trebamo novi asfalt, moderne instalacije i uređene trotoare. Ali trebamo i mudrost da razumijemo da grad nije samo infrastruktura – grad je živa knjiga koja se ispisuje svaki dan. Svaka ulica je poglavlje, svako stablo je fusnota, svaki kamen u podzidu je zarez u toj beskonačnoj priči.
I dok mašine čekaju da nastave svoj posao, mi imamo priliku da zastanemo i zapitamo se: kakvu priču želimo da naš grad priča za pedeset ili sto godina? Hoće li to biti priča o gradu koji je u žurbi da postane nešto drugo izgubio sebe, ili o gradu koji je pronašao način da raste čuvajući svoje korijene?
Odgovor na to pitanje nećemo naći u projektnoj dokumentaciji ni u općinskim/gradskim odlukama. Naći ćemo ga u načinu na koji ćemo povezati staro i novo, u pažnji koju ćemo posvetiti detaljima, u poštovanju prema slojevima vremena koji leže ispod naših nogu. Jer Visoko nije samo mjesto na mapi – ono je dom naših sjećanja i kolijevka naših nada.
Piše: Naim K. // Visoko.co.ba
