Prošlog petka, 8. novembra 2024. godine, u Dallasu (SAD) je preminuo Branko Muhvić, u Visokom poznatiji kao Brankić, zasigurno jedan od najvećih igrača koje je tadašnja visočka ekipa Zanatlije imala u svojoj istoriji. Više od dvije decenije živio je u SAD-u, a nažalost, život ga nije “mazio”, jer je u tom periodu pretrpio četiri moždana udara, od kojih je ovaj zadnji bio koban. Ipak, do kraja života ostao je vezan za Visoko, najviše za svog prijatelja Ensuda Bećara Eka, uvijek se raspitivao za Zanatliju i Bosnu, a kako nikada ne znate kada ćete otići sa ovoga svijeta, nedavno se upravo za naš portal prisjetio svoje karijere i generalno fudbala u Visokom.
“U Zanatliji sam počeo da igram 1973. godine kada sam došao iz vojske. Tada se klub još zvao FK Prijeko i što je zanimljivo, igralo se u to doba u tenama. Čitavu svoju karijeru sam igrao u FK Zanatlija, a prvo smo igrali u Opštinskoj ligi da bi onda presli u Međuopštinsku ligu. Do svoje 38. godine, odnosno do rata 1992. godine sam aktivno igrao u tom timu, a karijeru sam zvanično završio 1996. godine. Uvijek sam govorio da je Zanatlija moj život i da ću taj klub voljeti do kraja svog života. Sada su druga vremena i mnogo mi je žao što taj klub više ne postoji. Odigrao sam mnogo utakmica i iskreno ne znam koja mi je najvažnija, jer ih je bilo dosta. Najteže nam je bilo na gostovanjima i te utakmice smo uglavnom gubili”, istakao je Brankić.
Iako je Bosna uvijek bila veći klub od Zanatlije, Branko je ostao vjeran svom klubu, ali i veliki navijač Bosne. Kako je naglasio, gledao je sve utakmice Bosne tokom 20 godina i uvijek volio taj klub.
“Pogotovo u vrijeme kada su u tom klubu bili Sika Babić i Mirza Vranac, koji su kasnije prešli u FK Čelik iz Zenice. Sjećam se velikih duela između Sike i Buze iz kakanjskog Rudara u komšijskim derbijima. Jedno vrijeme navijači su išli sa Bosnom svuda, pa čak se išlo i u Bihać kad igra Bosna. Tako je onda bilo, volio se fudbal. Sada je neko drugo vrijeme. Vidim gdje je Bosna sada, realno tu joj nije mjesto, no očigledno je da se mnogo toga promijenilo u odnosu na vremena kada smo mi igrali. Posebno tu mislim i na podršku ljudi, navijača, jer koliko sam upratio jako slaba je posjeta na utakmicama koje Bosna igra u Visokom. Ponavljam, u naše vrijeme to je bilo skroz drugačije”, dodao je.
Tokom cijelog razgovora najviše je spominjao Zanatliju i ono što je posebno htio poručiti je da i u dalekoj Americi ima puno slika sa priprema i utakmica Zanatlije, a da mu pored računara stoji upravo uokvirena slika FK Zanatlija.
“Ja sam u svojoj karijeri dao 3 gola, jer sam igrao beka lijevog ili desnog, pošto sam znao i lijevom i desnom igrati. Sjećam se i utakmica Zanatlije i Zadrugara, to su u to doba bile derbi utakmice. Inače, dok nam je bio trener Rago, on je bio direktor Autoparka, imali smo besplatno autobus kada smo igrali u Višegradu, Rogatici, Čajnicu, a kad smo igrali negdje blizu – Sarajevo, Vareš i druga mijesta, išli smo svojim automobilima. Također, imao sam tu čast da 1982. godine, kada sam išao na grob Josipa Broza Tita u Beograd, budem primljen i kod Galića, tadašnjeg predsjednika Fudbalskog saveza Jugoslavije u vezi FK Zanatlija”, sjećanja su Branka Muhvića.
Samo par dana prije smrti, a gledajući prilog na našem portalu koji se odnosio na šetnju ulicama Visokog, rekao je da bi volio više nego išta doći još jednom u Visoko, ali da jednostavno zbog zdravlja i finansijskih sredstava to nije u mogućnosti i tom prilikom se našalio i rekao – “Igram loto, nikad ne znaš, možda i dobijem”. Nažalost, ta želja mu je ostala neispunjena…
Visoko.co.ba/Neven Krajišnik
