Svijet se pretvara u neprijateljsku teritoriju iako je jako teško odrediti ko su neprijatelji. Obzirom da smo još uvijek sami u Sunčevom sistemu, dolazimo do zaključka da smo najveći neprijatelji sami sebi i da najveća opasnost prijeti od nas samih. Da li smo se pretvorili u samoubice iz zasjede,i li smo jednostavno skuhani kao žaba u onom prijmjeru sa kuhanjem na tihoj vatri?
Biti neprijatelj sam sebi je jako dobro jer uvijek je potrebno poznavati neprijatelja i držati ga uz sebe, ali ponekad se trebamo zapitati, da li nam zaista trebaju neprijatelji i ako nam trebaju čemu služe? Odgovori na ovakva pitanja se uvijek nalaze duboko u nama ali nije jednostavno ni sigurno zaroniti tako duboko i potražiti ih.
Kada smo shvatili da se nalazimo u jednoj jako opasnoj zoni, odlučili smo kolektivno zaroniti u dubinu. Držeći se za ruke utonuli smo u svijet “magneta i čuda”, u svijet koji nas je stvorio ovakvim kakvi smo danas.
Lutajući po dobro poznatim predjelima svoga djetinjstva, shvatili smo da smo tada imali velike nade i gajili velika očekivanja prema nepoznatom svijetu koji smo tek željeli da upoznamo. Vratili smo se u vrijeme kada smo mislili da možemo sve. Tada smo mislili, sada znamo. Zaista možemo sve ukoliko se izborimo sa svojim najvećim neprijateljem, samim sobom.
Mjesto našeg odrastanja je uvijek bilo predviđeno za velike stvari i sakrivalo je u sebi velika očekivanja. Imali smo sreću da se “zarazimo” tim osjećanjem i želimo da podsjetimo sve one koji su dio našeg kosmosa, da su i oni privilegovani što su odrastali u dolini kraljeva.
Možda smo samo sentimentalni za bezbrižnim djetinjstvom a možda je ovaj dio svijeta zaista poseban. Siguran sam da ne postoji čovjek na svijetu koji ne osjeća nostalgiju za djetinjstvom i koji mjesto odrastanja ne smatra posebnim i čudesnim. Kao što je rekao Picasso, teško je ostati dijete i bio je u pravu. Rekao bih da je teško i biti dijete u ovakvom svijetu i baš zbog toga često žalimo za tim vremenom čiju smo vrijednost spoznali tek kada je iščezlo.
Željeli smo da se se na neki način odužimo prostoru koji nas je kreirao i da ga pokažemo onako kako ga mi vidimo. Velike nade su uvijek bile usađene u mjesto podno Visočice i nema razloga da tako ne ostane do kraja.
(Beyond the horizon of the place we lived when we were young
In a world of magnets and miracles
Our thoughts strayed constantly and without boundary
The ringing of the division bell had begun )
High hopes – Pink Floyd (album: The Division Bell. 1994.)
