Pandemija koronavirusa donijela je brojne poteškoće u cijelom svijetu, ali i novu realnost sa kojom smo suočeni svi. Iako je u prvom planu borba na polju medicine i očuvanja ljudskih života, sveukupne posljedice na ekonomiju, društvo, politiku i brojne druge segmente života su još uvijek nesagledive. Ipak, pojedini sektori već su na poseban način osjetili sve ono što je pandemija donijela, a tako je i u Industriji tekstila, kože i obuće u BiH.
Brojni problemi, sa kojima se suočavaju dugi niz godina, dodatno su produbljeni, a tu sliku najbolje ilustruju primjeri iz Travnika, gdje je veliki broj radnika ostao bez posla u samo nekoliko dana. Tačnije, iz samo jedne fabrike otpušteno je gotovo 200 radnika, čemu svjedoči i naš sagovornik, čije ime je poznato redakciji.
“Tokom protekle četiri godine i dva mjeseca bio sam zaposlen u kompaniji F…… (ime poznato redakciji), gdje sam obavljao brojne poslove. Kada to kažem mislim na šivanje, krojenje, peglanje, bilježenje, ručno lohanje, rad na zračnim aparatima i slično. Revnosno obavljanje posla i sve što sam ponudio kao radnik nije bilo dovoljno, te su se brojni problemi kojima smo svjedočili svakodnevno pogoršavali”, rekao nam je na početku razgovora naš sagovornik.
Pandemija donijela rad za minimalac i otkaze, uslovi katastrofalni
Potplaćenost radnika i nepoštivanje radničkih prava bili su neki od najvećih problema sa kojima se suretao tokom svog rada u pomenutoj fabrici, zbog čega je odlučio napustiti taj posao i potražiti bolji životni put.
“Situacija je takva da je firma maksimalno iskoristila u svoju korist sve što je mogla, posebno nakon proglašenja pandemije koronavirusa. Recimo, nekoliko mjeseci dobijali smo samo minimalac, a radili smo normalno. Poslije toga je uslijedio period manjka posla u nekim postrojenjima, što je rezultiralo otkazima za gotovo pa 200 kolegica i kolega. Nakon toga, ja sam odlučio da dam otkaz jer su uslovi za rad katastrofalni, radnik nema nikakva prava, plaće su premale. Dodatnu frustraciju stvara i saznanje da je napredak skoro pa nemoguć, jer se meni nakon četiri godine i dva mjeseca satnica nije povećala niti jedan pfening”, pojasnio je, dodajući da je nakon odluke o otkazu odlučio i napustiti Bosnu i Hercegovinu:
“NAKON OTKAZA ODLUČIO SAM NAPUSTIT OVU DRŽAVU, JER NE VIDIM PERSPEKTIVU I BUDUĆNOST U OVOJ DRŽAVI”.
Iako svoja prava ni prije pandemije nisu mogli u potpunosti ostvariti, nakon pojave koronavirusa radnici iz ove fabrike u Travniku potpuno su obespravljeni.
“Kada je riječ o stanju prava radnika prije pandemije, to nije ništa bilo bolje. Radnici se ne smiju buniti, zbog straha od gubitka posla. Recimo, prije nam je regres bio isplaćivan u iznosu od 200 KM, a ove godine nikako. I na kraju, menadžment je odlučio da otpusti gotovo 200 radnica i radnika. Nestalo je posla, jednostavno su ih poslali na biro”, kazao nam je sagovornik.
Ono što ga je dodatno frustriralo, ali i natjeralo da napusti posao i našu državu jeste pasivnost radnika i nemogućnost da se na bilo koji način pokren borba za ostvarivanje prava.
“Radnici se konstantno žale međusobno, jedni drugima, ali nikada nije pokrenuta neka ozbiljnija borba za naša prava. Evo i sada, nakon otkaza koje su dobili, nisam još čuo da je neko nešto poduzeo povodom tog. Radnici su ostali bez posla, nisam siguran da li imaju i pravo na neku naknadu sa biroa za zapošljavanje. A ono što je posebno tužno je da je tako gotovo stalno, pritisak je konstantan. Uvijek su nam govorili: Ako ti se ne sviđa, idi na kapiju. Znači, nemaš izbora – ili radi ili idi kući. Država je jednostavno pustila privatnike da izrabljuju narod. Ja sam u decembru radio 27 dana, plus deset dana prekovremeno po dva sata i za to dobio naknadu od 769 KM, to je užasno”, dodao je.
Zdravlje radnika ugroženo, a prava gotovo nikakva
Strah od gubitka posla, nepostojanje organizirane borbe za ostvarivanje prava i zloupotrebe poslodavaca dovode do nerijetko očajnih uslova u kojim radnici rade. To, kako tvrdi naš sagovornik, može i trajno naštetiti zdravlje radnika, te je podsjetio na jedan slučaj prije pandemije koronavirusa u kojem je jedna od njegovih kolegica preminula.
“Ne sjećam se tačno koja je to godina bila, ali tada su uslovi u firmi bili takvi da je bilo prehladno u pogonu. Došao sam u 6:30 sati u firmu, a ta kolegica već je bila tu. Oko nje je bilo nekoliko drugih kolegica, jer joj nije bilo dobro te su joj pokušavali pomoći. U hitnu su je odvukli tek nekada oko 7 sati, međutim na putu do hitne pomoći ta djevojka je preminula. To je neki od najgorih slučajeva, a svakodnevno je moguće svjedočiti i brojnim drugim. Recimo, moj rođak je dva puta povrijedio prst na poslu, a dok je bio na bolovanju smanjili su mu plaću na minimalac. Rekli su mu da nema pravi ni na kakvu odštetu, jer mi nemamo osiguranja od povreda na poslu, a na kraju su ga za sve to ‘nagradili’ otkazom”, pojasnio je govoreći o slučaju smrti kolegice.
Zbog toga, rezigniran cijelom situacijom i kako kaže “pričom o borbi, na koju niko ne reaguje”, odučio je napustiti BiH, a to isto preporučuje i svojim sugrađankama i sugrađanima.
“Više apsolutno ne vidim nikakvu perspektivu u našoj zemlji, u svom gradu i preporučio bih svakoj sposobnoj mladoj osobi da ide iz ove zemlje”, zaključio je razgovor naš saradnik.
Visocani.ba/Visoko.co.ba/Redakcija
