U četvrtak se navršava 110 godina od kada je Visoko zahvatio katastrofalan požar – jangija, u kojem je stradala kompletna tadašnja visočka čaršija. Požar je izbio u noći 11. novembra 1911. godine, a smatra se da je požar izbio u gornjem dijelu tadašnje čaršije, u kući visočkih starosjedilaca, porodice Mataradžija. U to vrijeme odjeća se prala ručno, a veš se otkuhavao u velikim loncima na vatri. Tako je bilo i kobnog 11. novembra, kada je žena koja je otkuhavala i prala veš, ostavila neugašeno ognjište.
Te noći puhao je jak vjetar pa je iskra s neugašenog ognjišta završila na krovu obližnje kuće, odakle se vatra širila s kuće na kuću, s dućana na dućan da bi u kratkom roku Visoko zahvatio nezapamćen požar. Izgorjelo je više od 450 kuća, dućana i drugih objekata. Ostalo je zapisano kako je pomoć pristizala sa svih strana, iz Beograda, Cazina, Nevesinja, Rogatice, Sarajeva, Tuzle, a prikupljeno je 32.158 kruna. I pojedinci su pomagali, poput tadašnjeg direktora Vakufa, efendije Šerifa Arnautovića, kao i samog kralja Austro-Ugarske monarhije Franje Josipa I.
Nakon što su utvrđene razmjere vatrene stihije, u proljeće 1912. pristupilo se obnovi. Zemaljska vlada naredila je da se kuće zidaju od cigle i pokrivaju crijepom, ali da ostanu u duhu tradicionalnog bosanskog graditeljstva. Nakon požara, u obnovi koja je uslijedila, Visoko je dobilo konture urbane sredine sa mješavinom orijentalnog i zapadnog stila.
Ono o čemu se pričalo nakon požara u Visokom i što je ostavilo dubok pečat, bila je solidarnost ljudi tog vremena. Pomoć je pristizala sa svih strana, a nakon što su putem telegrafa saznali za katastrofu koja je zadesila Visočane, komšije iz Fojnice slale su vruće hljebove, a narod iz okolnih sela pružio je smještaj i utočište onima koji su ostali bez krova nad glavom.
Austrougarska vlast odmah je uputila hitan poziv i prema Beču, ali i prema Pešti i Pragu da se Visokom hitno pomogne. Materijal za obnovu domova stizao je vozom – ćirom iz svih dijelova zemlje, ali i šire. Osim materijalne pomoći, Austro-Ugarska je uputila i svoje inžinjere, tehničare i majstore, koji su učestvovali u obnovi gradske čaršije.
Svi mi koji živimo u Visokom svakog 11. novembra se prisjećamo “jangije”, odnosno velikog požara koji se u Visokom dogodio 1911. godine, kada je najveći dio tadašnje gradske jezgre izgorio i bio uništen u vatrenoj stihiji. Međutim, uvidom u stare dokumente, vidljivo je da se požar dogodio 24. novembra 1911. godine, odnosno u noći sa 23. na 24. novembar te godine.
U to doba, kada je požar uništio Visoko, na snazi je bio tzv. Julijanski kalendar i vrijeme se računalo po njemu. Tek 1919. godine tadašnja Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca prelazi na Gregorijanski kalendar.
Naravno, poznato je da razlika između Julijanskog i Gregorijanskog kalendara iznosi 13 dana (zanimljivo je da će nakon 2100. godine biti uvećana na 14. dana).
Dakle, po arhivskim dokumentima, vidljivo je da je visočka “jangija” bila 24. novembra 1911. godine, ali je mijenjanjem kalendara, ona “prebačena” na 11. novembar.
Svjedok požara, fra Leonardo Čuturić – bio u učiteljskoj službi u Franjevačkoj gimanziji u Visokom od 1904. do 1912. u svojoj „Autobiografiji“ koja je izašla 2016. godine piše:
Veliki požar u Visokom “…iza ponoći izbio je nezapamćen požar u gradu Visokom, od kojeg je palo žrtvom oko 400 krovova. Vele, da je požar nastao od toga, što je neka žena ostavila u mutvaku zaprećanu vatru, od koje se plamen rodio, okolinu zahvatio i dalje raširio. Svi ukućani iz gimnazije poletili su na mjesto požara, da pomažemo pri spasavanju. Prenijeli smo iz mnogih kuća pokućstvo u sigurne zgrade, iznosili nemoćne, pomagali mjestimice lokalizirati napredovanje požara, koji se divljački širio. Da nijesu vlakom doletili alarmirani vatrogasci iz Sarajeva i Zenice, bila bi izgorila cijela varoš. Kad sam sutra dan obilazio garište i upozorivao pogorelce muslimane, da su bar sada uvidili potrebu osnutka vlastitog vatrogasnog društva, dobaci jedan: „Sad je do ku.. to društvo“. Odmah se formirao građanski odbor za prvu pomoć pogorelaca i za daljnju brigu oko izgradnje njihovih kuća. Ispred Franjevačke gimnazije su poslali u odbor mene, koji sam od Glasnika davao odboru milodare, jer je predsjednik kolegija slabo stajao sa novcem. Već se na proljeće poduzela velika građevna akcija oko ponovnog podizanja Visokoga. Izgrađene su cijele nove ulice koje su dale prijatniji izgled dotada posve turskoj varoši. Kamo sreće, da su onda izgorile one sredovječne smrdljive „tabane“ (primitivne strojarne kože), koje je svaka državna vlast tolerirala jedino pored osjetljivih i konservativnih muslimana, vlasnika i radnika tih tabana. U izgradnji Visokoga gotovo je sve doprinijela država, koli materijalom, toli radom i novcem. I opet su Turci bili proti Švabi!….”
Ovom prilikom se prisjećamo i videa napravljenog povodom 100. godišnjice od jangije:
Visoko.co.ba/Neven Krajišnik
