Dok mladi i stari grabe svaku priliku za odlazak iz Bosne i Hercegovine, što traje već duži period, pijanista Bartolomej Stanković nakon okončanog obrazovanja u inozemstvu odabrao je suprotni proces. Talentirani i uspješni umjetnik nakon studija klavira na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, specijalističkog studija na pijanističkoj akademiji „Steinway Academy“ u Veroni, odlučio se vratiti i započeti svoju karijeru u domovini.
Živi u Visokom, profesor je klavira na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Istočnom Sarajevu te rukovodilac Katedre za klavir, a do sada je održao više od 60 solističkih koncerata u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Italiji i Austriji…
– Suprotno trendu odlaska, poglavito mladih ljudi, ja sam se vratio, pa iako je često bilo vrlo teških trenutaka, nikada nisam zažalio. Toliko prirodnih ljepota je skriveno u našoj domovini, toliko različitih mogućnosti za razvijati se u svakom pogledu, toliko toga još neiskorištenog i neistraženog. Naravno, situacija je veoma teška već duži niz godina, posebno za mlade ljude koji ne uspiju pronaći posao u struci. Politička nestabilnost, stalna previranja i političke igre, nepravda i mnogi drugi problemi, naprosto tjeraju mlade ljude iz naše domovine. Na kraju, najviše profitiraju strane zemlje koje potpuno besplatno dobivaju vrhunske stručnjake u raznim oblastima, a u tom slučaju najveći gubitnik je Bosna i Hercegovina, koja tako lako pušta sve te mlade ljude da odu iz domovine, često i zauvijek – kaže Stanković za „Avaz“.
Koliko se uopće u našoj zemlji cijene umjetnici?
– Umjetnici su u društvu, otprilike na margini svih dešavanja i postojanja uopće, ako su uopće i na margini. Neki vid podrške ipak postoji, ali ne onako kako je to uređeno u mnogim drugim državama u svijetu (više ili manje razvijenim). Za razliku od prije, danas nemamo organiziranu ni „Muzičku omladinu“, nema više ni prave koncertne agencije ili više njih, nema „Udruženja kompozitora“, nema više profesionalnih orkestara… A sve je to nekada, prije par decenija bilo. Nakon Drugog svjetskog rata, kada se čitava Jugoslavija oporavljala od strašnih ratnih razaranja, paralelno s mnogobrojnim tvornicama, gradile su se i koncertne dvorane i domovi kultura. Kupovali su se klaviri koji su i danas u upotrebi, no oni su već previše stari i nisu svi u dobrom stanju. Ili primjera radi, aktuelni predsjednik Austrije na posao dolazi uglavnom pješice, ali zato u koncertnim dvoranama blistaju novi klaviri, umjetnici imaju vrhunske uvjete, ali i ogromnu podršku. U našoj zemlji je situacija pomalo obrnuta, pa tako imamo najsavremeniji vozni park kod političara, ali i klavire stare po 50 godina u (često) neuvjetnim dvoranama, pa ćemo tako i dalje samo sanjati da nam gostuju vrhunski svjetski umjetnici klasične muzike, kao što su Grigory Sokolov i Martha Argerich.
Šta je trenutno aktuelno kod Vas?
– Aktuelne su pripreme za različite događaje koje ću realizirati povodom obilježavanja Dana državnosti Bosne i Hercegovine. Tematska predavanja, prezentacije i učešće na naučnim simpozijumima, videopodcasti, koncerti te gostovanja na televizijskim i radijskim emisijama, bit će u potpunosti posvećeni promociji bosanskohercegovačkog umjetničkog stvaralaštva. Nakon obilježavanja Dana državnosti BiH, u planu je promocija tri albuma –„Balkan Madness“, „Voyage“ i „Resonance“) u nekoliko evropskih zemalja, kao i koncertne aktivnosti koje su posvećene promociji bh. umjetničkog stvaralaštva na svjetskom nivou. Ova CD albuma čine zbirku od preko 70 kompozicija za klavir, koje su komponirala 33 bh. kompozitora.
Ima li u našoj zemlji kod mladih naraštaja interesa za klavir i ozbiljnu muziku?
– Itekako. U pedagogiji sam već 10 godina, a na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Istočnom Sarajevu predajem posljednjih 5 godina, gdje sam od prošle godine i rukovodilac Katedre za klavir. Studenti, kao i učenici srednjih i osnovnih škola u našoj zemlji ostvaruju izvanredne rezultate na takmičenjima i koncertnim podijumima, kako u zemlji tako i u inostranstvu, te se iskreno nadam da će ostvariti svoje umjetničke i životne snove. Iskreno se nadam da će i sve relevantne institucije podržati njihov umjetnički rad, a da će vremenom i društvo evoluirati te više prepoznavati i cijeniti vrijednost umjetničke muzike.
Šta bi za Vas bilo ostvarenje umjetničkog sna?
– Proživjeti život kakvog je proživio Franc List (Franz Liszt) u 19. stoljeću. Iako je danas nemoguće proživjeti takav život, onda barem mogu sanjariti o idealnom ostvarenju umjetničkog sna. Paralelno dok sanjarim o idealnom, težim ka životu u kojem ću pronaći svoju svrhu zbog koje postojim. Povodim se time da svaka osoba dolazi u ovaj svijet sa određenom sudbinom. Svako od nas mora nešto ispuniti, poslati neku poruku, nešto mora biti dovršeno, nešto mora biti naučeno. Niko od nas ovdje nije slučajno. Zato treba tragati, pronaći i ispuniti svrhu svog postojanja u ovom svijetu. I nikada u životu ne treba prestati učiti. Najvažnije je s toga naučiti povjerenje, jer povjerenje daje smisao životu jer dopušta rast. Čitav život možemo težiti ka savršenom, približavat ćemo se savršenstvu, sve bliže i bliže, ali nikada nećemo i ne možemo biti savršeni. Savršenstvo i nije način postojanja u ovom svijetu. Ali zato rast jeste.
Da li pandemija koronavirusa i uopće nesigurnost koja vlada utječe na Vas i na Vaše stvaralaštvo?
– Stanje koje je sveprisutno od početka prošle godine ne utječe toliko negativno na mene i na moj rad. Prije nego je sve stalo u BiH, snimili smo posljednje numere za album „Voyage“, koji je premijerno predstavljen u čast Dana državnosti Bosne i Hercegovine 2020. godine. Na albumu su objavljena djela kompozitora iz 15. stoljeća (Franjo Bosanac), 19. i 20. stoljeća, pa sve do savremenih kompozitora kao što su Vojin Komadina, Ivan Čavlović i Dražan Kosorić. Šteta je što su otkazana brojna ugovorena gostovanja kao što su primjerice koncert na 35. FAJR festivalu u Teheranu, recitali u Atini i Istanbulu, ali već u drugom dijelu 2020. ostvario sam značajno gostovanje na međunarodnom festivalu Rijeka EU 2020: Europska prijestolnica kulture, gdje sam u okviru 3. Lovran Classic Festivala održao koncert Balkan Madness. Na programu su bila djela za klavir bh. kompozitora, uključujući i svjetsku praizvedbu kompozicije „Ringtone/Resonance“ bh. kompozitora Danijela Žontara.
Koji je Vaš omiljeni kompozitor i zbog čega?
– Teško je dati općeniti odgovor na ovakvo pitanje, ali već niz godina omiljeni kompozitor mi je Franc List. Mađarski kompozitor, pijanist, pedagog i dirigent svojim umjetničkim djelovanjem je obilježio ne samo 19. stoljeće nego i nekoliko narednih stoljeća koja će tek nastupiti. Osim što je bio nevjerojatan pijanist, kao kompozitor ostavio je iza sebe više od 1000 djela. Primjera radi, australski pijanist Leslie Howard je snimio sva Listova djela za klavir. Za taj poduhvat mu je trebalo gotovo 30 godina mukotrpnog rada, a zbirka se sastoji od čak 99 CD-ova, na kojima je snimljeno više od 7250 minuta muzike za klavir koju je komponirala samo jedna osoba – Franc List! Pretvoreno u dane, to je preko 300 dana muzike za klavir od 0 do 24 sati. A gdje su tu još druga djela, hiljade održanih koncerata diljem tadašnje Evrope (gostovao je i u Zagrebu 1846. godine), hiljade napisanih pisama, stotine odgojenih đaka koji su nastavili njegovu školu pijanizma diljem svijeta. Ovo je tek mali dio odgovora zašto je List moj omiljeni kompozitor i pijanist svih vremena.
Opišite sebe u tri riječi?
– Druželjubiv, strpljiv i suosjećajan.
Koncert Resonance na srednjovjekovnom kraljevskom gradu Bobovcu mnogo Vam znači.
– Iako predstavlja jedan od najtežih koncerata koje smo organizirali (zbog ekstremno teških vremenskih i terenskih uvjeta), jedan je od najdražih ikada. Održati koncert (prvi klavirski koncert uopće) na mjestu gdje su nekoć vladali bosanski kraljevi i kraljice, zaista je poseban osjećaj. Živio sam za trenutak da interpretiram kompoziciju „Sjetni princ“ bh. džez-pijaniste i kompozitora Samira Fejzića, koji je djelo komponirao 2014. godine, nadahnut posjetom srednjovjekovnom kraljevskom gradu Bobovcu. Kompozicija je snimljena i objavljena na albumu „Balkan Madness 2018.“.
Da li umjetnici ozbiljne muzike ponekad slušaju narodnjake?
– Ako ste pod „narodnjake“ mislili na one koji su danas „in“ tzv. turbofolk (uključujući u tu skupinu auto-tune, trap i sve druge podvrste kojima se više i ne može znati broj), odgovor je – ne. Jednostavno, ja ne razumijem tu vrstu muzike. Legendarni Balašević je o ovome sve rekao u svojoj pjesmi „Narodnjaci“. Ali, ponekad poslušam narodne pjesme iz starijih vremena, kada su pjesme pisali i muziku komponirali istinski umjetnici. Slušajući ih, analiziram melodiju, tekstove, harmonijske progresije i modulacije. Mnoge stare pjesme narodne muzike su u međuvremenu postale antologijske, a jedan refren iz pjesme koju je napisala Marina Tucaković, a otpjevala Fahreta Jahić, često bi se mogao spomenuti i naglasiti u današnjem svijetu općeg ludila, gdje vrlo često kod ljudi prevladava ljubomora, zavist, pakost i mržnja prema drugima: „Poželi sreću drugima, kad nemamo je ti i ja, i nek se nikom ne desi, ono što je tebi i meni.“ Nema veće radosti, nego drugome iskreno željeti dobro.
Visoko.co.ba/Avaz
