A čekajući večerašnju projekciju pobjednika AJB DOC-a pročitajte i interesantan intervju sa rediteljem.
Damir Markovina: Emocije su dragocjena građa za film
U intimnoj porodičnoj priči ‘Čekaj me’, koja je prikazana na 4. AJB DOC-u, Damir Markovina donosi istinu o međusobnom nerazumijevanju generacija svoje porodice.
Zainteresovan za fenomen porodice, kao zajednice koju nismo birali, a čije (ne)postojanje i okolnosti svakog od nas ireverzibilno formiraju, Damir Markovina snimio je film Čekaj me, koji je u okviru Takmičarskog programa prikazan na 4. AJB DOC Film Festivala.
“Obiteljsko okružje generira velike emocije, kompleksne odnose, igre moći, nasilje… u mom konkretnom slučaju i iznimno kompleksna identitetska i politička pitanja. Baveći se filmski svojom obitelji, sebi sve više objašnjavam tko sam ja, a to je negdje i najjači poriv koji me je privukao filmu i općenito, poslu pričanja priča. Obitelj nudi puno priča koje su zanimljive, divne i, još važnije, dostupne filmske teme, za koje mi se čini da mogu puno toga reći o tome kako je to biti živ danas, u ovom i ovakvom društvu”, kaže Markovina u razgovoru za Al Jazeeru.
Dodaje kako je njegova baka jedan od najboljih filmskih likova koje je ikada upoznao što je, ističe, igralo veliku ulogu u odluci snimanja ovog filma.
“Njen odnos s mojom majkom, čiji osjećaj dužnosti baki želi omogućiti udobnu starost i protiv njene volje, mi se činio kao zanimljiva filmska priča, ali i prilika da snimim neku istinu o generacijama moje obitelji i njihovom međusobnom (ne)razumijevanju”, pojašnjava.
Kako je izgledao proces rada na ovom filmu?
Prva i sigurno najteža režijska odluka koju sam donio u pripremi produkcije filma je bila da ga sam i snimim. Bio sam siguran da će uvođenje snimatelja, tonca, nepoznate osobe općenito u taj obiteljski mikrokozmos biti katastrofalno za film koji želim snimiti i da ću u tom slučaju dobiti samo njihove naučene vanjske osobnosti i uobičajenu socijalnu interakciju, a ne istinu koju sam vidio iza toga i koju sam smatrao filmski zanimljivom. I tako sam odlučio da ih jednostavno sam snimam svakodnevno, neprestano, učeći po putu na svojim snimateljskim greškama, sve dok moje prisustvo s kamerom nije postalo svakodnevna obiteljska rutina.
Jeste li imali nekih izazova i dilema tokom rada na ovom filmu i je li vam bilo teško dokumentovati trenutke u kojima su vaši najbliži potpuno ogoljeni, kao naprimjer scenu u kojoj se vaša majka emotivno raspada?
Ta mamina scena je apsolutni emotivni centar i zaglavni kamen ovog filma i drago mi je da na takav način komunicira s gledateljem. Bolno je iskrena. Mama je sama odlučila svoje strahove i emocije podijeliti sa mnom i mojom kamerom, meni je ostalo samo da namjestim kadar i moguće je da nikad neću definitivno saznati je li to napravila da sebi olakša, da ostane neki trajni zapis njene muke ili da pomogne meni kao autoru. Meni osobno je proces rada, čiji je dio intimno otvaranje ljudi kojima dugujem život, bio jako težak. Opet, velike emocije su dragocjena građa za film i ne bih ga mogao, a ni želio, raditi bez njih. Sretan sam kada ih uspijem zabilježiti kamerom. Mislim da je uvijek teško kad si iza kamere, puno je odluka koje se često moraju donijeti jako brzo i nije ih, naravno, nimalo lakše donositi dok se osoba kojoj duguješ život emotivno raspada, naprotiv. S druge strane, mislim da se kao obitelj, puno, puno bolje poznajemo nakon ovog filma. Odnosi, koji nisu uvijek bili bajni ni harmonični, nakon ovog procesa evoluirali su u nešto puno dublje i, nadam se, bolje.
Kako su vaši roditelji i baka reagovali kada ste im rekli da želite napraviti ovaj dokumentarac?
Bili su mi velika podrška, a i nije bilo nekog velikog izbora, naprosto sam ih snimao toliko dugo dok moja prisutnost s kamerom, mikrofonom i pripadajućom opremom nije postala dio obiteljske svakodnevice. Mislim da je pomogla i činjenica da je stan u kojem se odvija ogroman dio filma upravo stan u kojem sam rođen, tako da ih je i slika mene koji se patim s velikom, novom i kompliciranom igračkom na istom tepihu na kojem sam se igrao kao dijete sve možda i vraćala u neko idealizirano, sretno doba.
Kako su oni doživjeli proces rada na ovom filmu, je li to za njih na neki način bilo oslobađajuće?
Siguran sam da jeste. Mogućnost koju nam je kamera pružila, da podijelimo svoju muku s nekim izvan uskog obiteljskog kruga, za sve nas bila je vrlo oslobađajuće iskustvo.
Jeste li tokom rada na ovom filmu vi naučili nešto novo o svojoj porodici?
Mislim da sam, gledajući svoju obitelj stalno iznova u montaži, osvijestio koliko je kompromisa i razumijevanja potrebno da bi se ona održala na okupu. Ta je spoznaja negdje i formirala dramaturšku strukturu filma: jedan vikend u kojem se dogodi sve i nakon kojeg nastavljamo, pretvarajući se da se nije dogodilo ništa, do sljedećeg susreta.
Kako vrijeme odmiče, fokus s bake prebacujete na majku Zinu i vidimo kako majka i kćerka mijenjaju uloge. Je li ovaj film pomogao da se međusobodno bolje razumiju?
Krenuo sam u film s nekom maglovitom idejom snimanja životne retrospektive moje bake. Želio sam snimiti film koji bi dokumentirao životno svođenje računa njene generacije, koja je svjedočila stvaranju i rastakanju jednog društva i svjetonazora u kojem sam rođen. Nakon nekoliko intervjua s bakom shvatio sam da portretni dokumentarac nije pravi put i da je od njenog iznimno zanimljivog života filmski još interesantniji sukob dviju generacija koje su formirale jugoslavensko i postjugoslavensko društvo. Njena generacija koja je ostvarila svoje najsmjelije snove i generacija njene djece, mojih roditelja, na čijoj su se straži ti snovi (ne)slavno raspali. Taj sukob sam imao priliku svakodnevno gledati na poprištima kuhinje i dnevnog boravka bakinog stana i odlučio sam ga snimati. Mijenjanje pozicije autoriteta u odnosu moje majke i bake, na relaciji majka – kći, proces je koji mi se učinio filmski jako zanimljivim. Na kraju, svjesno sam napravio film o generaciji mojih roditelja, koja se odlučila kockati sa svojim nasljedstvom, koja i s nasljedstvom samim i s ishodom te kocke ima realni problem. A dokle god on postoji, mislim da postoji i šansa za njegovo razrješenje.
Ova priča neminovna je metafora raspada Jugoslavije i posljedica tog raspada na živote njenih građana. Jeste li od početka znali da ćete kroz ovaj film ispričati i tu priču ili je to došlo kao prirodan proces snimanja ovog filma?
To je jedan od razloga zašto sam snimao ovaj film, da bih sebi na neki način objasnio što je zaista moja obiteljska stvarnost, koju živim od 1992. do danas. Moja šira obitelj stanuje na raznim stranama granica koje presijecaju ovaj prostor omeđen zajedničkim jezikom. Ratovi devedestih godina su nas bolno i dugo razdvojili, nismo se vidjeli dugo, četiri godine, cijeli jedan olimpijski ciklus u kojem su naši obiteljski odnosi stavljeni na veliku kušnju i nekako je uspjeli preživjeti. Mislim da je rat bio strašan za generaciju mojih roditelja. Vjerojatno tek danas, kad sam ja u godinama u kojima su oni bili u početku njegovog izbijanja, mogu shvatititi na koji način ih je psihološki deformirao, osakatio i zaustavio u osobnom razvoju, pogotovo one koji se nisu našli ili svrstali na stranu “pobjednika tranzicije”. Doživjeti takvo nuklearno poništenje ideje vlastitog života je tragedija koja zaslužuje svoju filmsku priču. Želio sam da ona bude dio ovog filma i drago mi je da film komunicira na taj način.
Dok u sceni u kojoj vašem ocu ukradu novčanik vidimo da se on svuda osjeća kao u svojoj zemlji, u isto vrijeme nam prikazujete kako vaša majka ima tri novčanika za tri države u kojima boravi. Sjajna je to metafora situacije u kojoj su nakon raspada Jugoslavije našli njeni građani, generacijskih nesporazuma i identiteta, kako vi na to gledate?
Onako kako smatram da netko tko (točno trideset godina nakon spomenutog raspada) ima dokumente dvije države, rođen je u trećoj, koristi zajednički jezik i bavi se kreativnim poslom treba: nastojim doprinijeti zajedničkom kulturnom prostoru koliko mogu. To podrazumijeva otpor nacionalizmu, svakom nacionalizmu, kojih ne manjka u ovim našim, mojim, vašim, njihovim, novonastalim državama. Mislim da je ta užasna jednodimenzionalnost koju nacionalistički stav diktira najgori neprijatelj svakog filmaša i autora općenito. Inače, mamino rješenje s tri novčanika, osim što divno funcionira kao metafora problematičnog identiteta, jako je i praktično, počeo sam ga i sam primjenjivati.
Koliko su zapravo dešavanja devedesetih utjecala na tri generacije koje prikazujete u filmu?
Devedesete su za moju obitelj kreirale taj “tilt” flipera u kojem moji roditelji žive već gotovo trideset godina. Sustav i društvo u koje su bez rezerve vjerovali ih je jako lako i brzo izručio užasu rata, same i nezaštićene, doslovno na vjetrometini. Mislim da je bakina generacija, koja je to društvo stvorila, kao i generaciju koja će ga uništiti, bolje podnijela devedesete, imajući već nekoliko iskustava kraha naizgled neuništivih država. Taj legalizam generacije mojih roditelja i vjera u institucije društva i strah od njihova autoriteta i reperkusija neadekvatnog ponašanja u potpunoj su suprotnosti s anarhizmom moje generacije, odrasle u doba rata i propasti svih društvenih institucija, a oba će, zasigurno, djelovati krajnje čudno nekim sljedećim, potpuno digitalnim generacijama. Negdje se možda, sasvim dječje, nadam ovaj film za njih može biti onaj pomak koji će tu kuglicu izbaciti iz vječno iste putanje. Bio bih jako sretan kad bi se to dogodilo.
Već vrijedno radite na novom filmu?
Radim paralelno na dva projekta, jedan će se baviti političkim životom mog oca, Roka Markovine, a drugi zamišljam kao dokumentarni esej o gradu u kojem sam odrastao, Mostaru.
