Zovem se Niko. Samo sam vreća kostiju i mesa koje će ležati među kostima mojih nekadašnjih imenjaka. Morbidno, priznajem. Zato ću ispočetka početi svoju priču.
Nisam se oduvijek zvala Niko. To ime su mi dali oni koji me nikada nisu i nikada neće vidjeti, onda kada su shvatili da je u njihovim bilješkama previše onih sa imenima Neko i Bitan. Majka mi je namijenila potpuno drugo ime, ali nemaju ni sve majke ista prava. Sve zavisi od imena onih čiju djecu rode. Ili, eventualno, imena nekoga iz bliže porodice. Mi koji nosimo imena Niko i Ništa plačemo pri prvom udisaju kao i sve ostale bebe. Radujemo se isto. Rastemo na sličan način. Naravno, ako nam Neko i Bitan dopuste.
Ja ne znam da li ću odrasti. Nisam sigurna hoće li već sutra do mene doći haos bezumnih ratova koji se u svijetu vode. Ratova koji se vode radi svega, a ni zbog čega.
Zanima me samo…
Ko lično stoji iza međudržavnih i svjetskih masovnih ubijanja?
Ko je to i kako toliko izgubio na duhovnoj bazi? Zašto smatramo da smo sami sebi tvorci i da se ne bilježi svako, ma i najmanje, individualno djelo? Kako podnosimo vlastite ličnosti onda kada ostanemo sa sobom nasamo? U šta se pretvaramo? Ovakvi se ne rađamo.
Padamo na ispitima iz najosnovnijih i najprirodnijih predmeta: morala, ljubavi i suživota. Haos oko nas proizlazi iz haosa u nama. Ako ne ratujemo radi imovine, ratujemo radi prostora. Ako, opet, imamo sve, želimo nadmoć. Vjersku. Jezičku. Nacionalnu. Egzistencijalnu.
Boga je uvijek bilo i bit će, a vjere u ljudima je sve manje. Božansko davanje je sveobuhvatno, a naša humanost na nultoj razini. Učimo o vjeri, suživotu, ljubavi i toleranciji, spominjemo ih kroz političke i moralne sfere, a ispoljavamo gotovo nikako.
Krajnje pitanje jeste:
Šta će sa sebe Neko i Bitan kad dođe Konačni Sud?
