Rijetko kad se dogodi da se u Bosni i Hercegovini nešto uradi na vrijeme.
Obično se sve završava u posljednji čas ili pod pritiskom, a upravo takva situacija je u Rukometnom savezu BiH. Krovna kuća bh. rukometa ovih dana treba da doživi preporod u administrativnom smislu.
Savez, koji je godinama nelegalno postojao i djelovao, propustio je nekoliko prilika da se registruje u skladu sa postojećim Zakonom o sportu, a kada je prošle sedmice u Banjoj Luci došlo do dogovora oko preregistracije, niko nije ni pomislio da prizna krivicu, proglasi krivce, a ni slučajno da se krivci odstrane iz RSBiH.
Naravno, trebamo biti sretni što je do dogovora uopšte došlo, jer je prije samo mjesec izgledalo da se bošnjačka i hrvatska komponenta u Savezu nikada neće dogovoriti oko formiranja Rukometnog saveza Federacije BiH, ali ko je imalo upućen u način funkcionisanja krovne kuće bh. rukometa, zna da se ovaj problem mogao ranije riješiti.
Dakle, ako Zakon o sportu nalaže da se sportske institucije moraju urediti prema Ustavu BiH, kako su onda iz Ministarstva civilnih poslova i Ministarstva pravde BiH godinama posmatrali funkcionisanje RSBiH? Je li država baš toliko nezainteresovana za svoje sportske saveze ili se samo radi o vještom prikrivanju stvarnog stanja ljudi iz Saveza?
Tri saveza po nacionalnoj strukturi (bošnjački, hrvatski i srpski) ujedinila su se 2002. godine pod krovni, a preregistraciju je trebalo izvršiti 2009. Naravno, to nije učinjeno, a još je bolnije što se Savez kao jedinstven nije registrovao ni 2002, pa je pravno RSBiH funkcionisao sa registracijom iz 1992. godine.
Ako danas pitate čelnike krovne kuće bh. rukometa ko je kriv, odgovor nećete dobiti, već sugestiju: “Hajde da pričamo o onome što nas očekuje u budućnosti.” Ima istine u tome da trebamo gledati u budućnost, no red je i da se prebroji koliko je to vozova prošlo, dok je RSBiH tapkao u mjestu.
Žalio se generalni sekretar RSBiH Smajo Karačić posljednjih godina kako država ne uplaćuje novac ovom savezu, zaboravljajući da se nelegalnim institucijama ne može davati državni novac, pa su eto, kao što svi znamo, reprezentacija BiH i njeni troškovi na posljednja dva okupljanja spali na leđa selektora Bilala Šumana. Već sam pisao kako nije normalno da jedan selektor iz svog džepa plaća troškove reprezentacije, dok se u drugim normalnim i uređenim savezima bore s tim kako da selektor ne traži povećanje primanja s 10 na 12 hiljada eura.
Kako ljudi u Savezu, mislim na članove Izvršnog odbora, nisu navikli da donose novac za nacionalne timove, vjerovatno su mislili da će on sam doći. Vjerovatno još čitaju bajke ili ih jednostavno ne interesuju državne reprezentacije. Mnogo je realnije ovo drugo, jer poslovni ljudi između 35 i 60 godina rijetko čitaju bajke, a ako neki (možda) i čitaju, teško da vjeruju u njih. Ne znam koliko bi novca od Ministarstva civilnih poslova pripalo RSBiH da je registracija bila uredna, ali sam saznao da se do 2015.
Savez nije ni prijavljivao za dodjelu novca, a onda kada se prijavio, bilo je to s registracijom starom 23 godine. To vjerovatno ni neko lud ne bi uzeo za ozbiljno, ali Savez je “funkcionisao”. Kukalo se na sve strane, a nije se radilo nimalo. Kako slabo ili nikako nije bilo novca za A reprezentaciju, tako smo imali vrlo malo omladinskih selekcija, tačnije, jednu i to u muškoj konkurenciji, a u ženskoj nijednu. Za to vrijeme Crna Gora, Srbija i Hrvatska su bivale u samom vrhu ženskog rukometa, a obrnutim redom i muškog.
Imao sam priliku da sa A reprezentacijom boravim u Makedoniji, kada se reprezentacija pripremala za Mundijal u Francuskoj. U tih pet dana RS Makedonije je na svoj račun dobio milion i 150 hiljada eura, kako zbog odlaska seniorske reprezentacije na Mundijal, tako i zbog plasmana juniorske na veliko takmičenje, a samo tri mjeseca prije toga RSBiH je odlučio da naše juniore proglasi neperspektivnim.
Da je sve bilo normalno kada je u pitanju registracija i da se ista obavila prvo 2002, pa onda 2009, danas za državne timove u rukometnom sportu ne bi nedostajalo novca i ne bi Šuman iz Danske došao da zvanično obavlja funkciju selektora, a nezvanično ekonoma, direktora reprezentacije i člana Izvršnog odbora.
Danas ne bi bar 50 rukometaša i rukometašica igralo za druge reprezentacije, već bi selektori naših i muških i ženskih reprezentacija bili na slatkim mukama koga izabrati među 16 najboljih. Doduše, selektor ženske reprezentacije nema bilo kakvih muka, jer uopšte nemamo žensku selekciju, pa tako ni selektora već devetu godinu.
