Potpuna i objektivna informiranost o osnovnim povijesno-kulturološkim karakteristikama nastanka, razvoja i pada srednjevjekovnog kraljevskog grada Bobovac od velikog je značaja za pravilno sagledavanje pozadine nedavno probuđenog interesovanja Katoličke crkve za obilježavanje datuma smrti bosanske kraljice Katarine Vukčić Kosača. Sudeći samo po vanjskim znacima, ta manifestacija je sve drugo samo ne služi na čast istini o samoj kraljici Katarini, a još manje je na čast Bosni i njenoj povijesti. I petnaesta po redu manifestacija pod nazivom „Molitveni dan za domovinu Vrhbosanske nadbiskupije i hodočašće na Bobovac katolika pripadnika Ministarstva obrane, Oružanih snaga Bosne i Hercegovine i redarstvenih snaga“ nije praćena niti jednim ljiljanom koji je zaštitni znak Dobrih Bošnjana, ali se zato među šahovnicama vijorila i zastava HVO. Da stvar bude gora, učešće na toj manifestaciji uzeli su i pripadnici regularne Armije.
I sve se to događa neposredno uz dane tužnog sjećanja na zločin HVO počinjen 23.10.1993. na Stupnom dolu kod Vareša nad 38 civila muslimana, mještana tog kraja. Očigledno je da inicijatoru manifestacije nadbiskupu Vrhbosanske nadbiskupije Vinku Puljiću nije cilj samo da katolicizira bosansku povijest već i da dodatnom demonstracijom sile kroz bestidno paradiranje pripadnika terorističke genocidne paravojne HVO dokazuje da rat nije završen.
Ubice se uvijek vraćaju na mjesto zločina
Ne vrijedi Puljiću sva verbalna kamuflaža kad govori o Bosni i Hercegovini, da mu je stalo do Bosne ne bi dovodio zločince na sveto mjesto Dobrih Bošnjana koje inkvizitori pobiše ili pokrstiše, a njihovu su kraljicu Katarinu prinudom preveli na katoličanstvo. Poznavajući ćudi svih rimskih papa i sklonost falsifikatorstvu, ne postoji nikakav razlog za sumnju da se Katarina tek tako dobrovoljno odrekla Bosne. Cijelo vrijeme svog izgnanstva razmišljala je i dovijala se kako da vrati djecu iz turskog zarobljeništva. Bila je prevarena i ucijenjena, a navodno, prema izvjesnim izvorima i zlostavljana, još u Dubrovniku prilikom prebjega. Rastrgnuta između dvije imperije, kao simbol tragedije Bosne, klonula je duhom i tijelom 25.10.1478. I ko sad od te tragedije i zločina nad najboljim narodom koji je nastanjivao ovaj Planet gradi ne samo povijesnu građu već i kapital za Centralnu banku „svete stolice“? Lešinari su civilizirana bića. Što se veći teritorij otkine od Bosne, više će biti pokornih ovčica u tradicionalnom ruhu. Do koje je mjere dugovječan plan pokoravanja nepokornih potomaka Dobrih Bošnjana svjedoči činjenica da aspiracije ne jenjavaju ni nakon šest stoljeća.
Ko i za čiji račun rađa izdajnike i šalje ih na istrebljenje drugih ljudi?
Odijelo ne čini čovjeka čovjekom
Na Bobovcu je sklepan tzv. “mauzolej”. Nije jasno po čemu bi se ta kuća zvala mauzolej kad u njoj nema grobnica? One koje su to bile ostavljene su van zidina te „mauzolejske“ skalamerije. Drugo, frapirajuće, idejno rješenje uređenja vitrina postavljenih u tlocrtu u obliku katoličkog krsta dao je (pokojni) Dubravko Lovrenović. Nemoguće je riječima opisati sarkazam koji progovara iz takvog rješenja: onima koji su bježali od krsta, koji su kao ostatak ostataka nekadašnjeg mnogobrojnog naroda spas i osamu potražili na tim teško dostupnim vrletima, nametnut je krst da svjedoči o toj njihovoj tragičkoj epopeji.
Neprofesionalno i arogantno ponašanje domicilnih kabadahija ima daleko sudbonosnije posljedice po lokalno stanovništvo, regiju, pa i cijelu državu Bosnu. Dok se kabadahijstvo i kriminal šire, potiskuju se fini i stručni ljudi na margine, a sa njima se rastvara do nestanka i ono najbolje što čini dušu Bosne.
Prevelik je zalogaj vidjeti učešće nepoželjnih u navodnoj brizi za Bobovac kao neku zaslugu. Zaslugu za prizore od kojih bi Kraljica poželjela da nikad nije čula za takve podanike koji su pred kule doveli izdaju i konačni pad i kraj bosanske države. Od vlasti se teško može očekivati da će preduzeti bilo šta da se osujeti vulgarni agresivni primitivizam, jer, njima Bobovac znači tek toliko koliko je u funkciji ostvarenja njihovih aspiracija i proglašavanjem Bobovca njihovim, a ne bosanskim. Svjesno i zlonamjerno krivotvore činjenicu da su za Bosnu oni i svi slični njima bili i ostali jedino izdajnici i srebroljubive sluge okupatora.
Zagovornici podjele Bosne i saučesnici u ratnim zločinima svojim prisustvom pogane Bobovac
Nije na Bobovcu mjesto zastavama HVO, niti je Bobovac hrvatski, niti se na njemu treba obilježavati pogibija askera yeni-sara (janičara).
Ko god pokušava grubo falsificirati prošlost, pod krinkom „spasa Bobovca“ samo ponovo inicira veleizdaju i učestvuje u njoj. Bobovac boluje bez kraljevskih ljiljana, ali zato je okićen veleizdajničkom dejtonskom “vartom”.
Implicitno, psihološkim uvidom u dublje sfere zbivanja u Bosni Katarininog doba, danas bi se taj deficit obzira prema ženi jednostavnije mogao nazvati šovinističkom trgovinom. Možda je ona vjerovala da bi taktikom nadmudrivanja tokom vremenom stekla mogućnost povratka u Bosnu i susreta sa djecom, ali su je izoliranost i tuga slomili i napušta svijet u 54. godini života. Sa njenom tragedijom, osim kao saučesnici u genocidu nad njenim narodom, ni katolička niti bilo koja crkva nema drugog udjela.
Zato je poruka Puljiću i svima koji za svoju dnevnu dodvoričku politiku svojataju Dobre: držite što dalje od Bobovca svoje prste lopovske!
Ako se nečim ponosite neka to bude “ponos” na varanje i ucjenjivanje žene koja je samo voljela svoj narod i svoju zemlju, i do zadnjeg daha snila svoju Radakovicu, Bukovicu i Liješnicu.
