Poznati bosanskohercegovački pijanist Bartolomej Stanković u intervjuu za Dnevnik.ba podijelio je svoje dosadašnje dugogodišnje iskustvo rada u glazbi i umjetnosti. Uspjehe u karijeri ostvario je ne samo u Bosni i Hercegovini nego i šire, nastupajući u svjetskoj glazbenoj metropoli – Beču. Tridesetčetverogodišnji pijanist i vanredni profesor na Katedri za klavir Muzičke akademije Univerziteta u Istočnom Sarajevu klavir je magistrirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. em. Pavice Gvozdić 2011. godine, a postdiplomski studij završio je na akademiji „Steinway Academy“ u Veroni u klasi pijanista Federica Gianella, 2012. godine.
S koliko ste godina počeli svirati klavir i što je potaknulo Vašu ljubav prema klaviru?
Prvi susret s klavirom dogodio se krajem 1996. godine, kada sam s roditeljima jednu večer posjetio Franjevački samostan Svetog Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci. Tadašnji bogoslov, a današnji dekan Franjevačke teologije u Sarajevu, fra Danimir Pezer, mi je svirao nekoliko vježbica iz Bejerove početnice i objašnjavao prve note. Nekoliko mjeseci poslije, nakon devetog rođendana, profesorica Bahrija Šabanović mi je održala prvi sat klavira. Ljubav prema klaviru su potaknuli ljudi koji su bili uz mene, napose moji roditelji, bake i djed, brat i sestra, fra Danimir i profesorica Bahrija. Zanimanje za glazbu je polagano raslo i tek sada, nakon 25 godina istraživanja klasične glazbe, mogu reći da je djelomično i razumijem. Preda mnom je još puno, puno godina rada, istraživanja i interpretiranja klasične glazbe.
Koliko je potrebno otprilike vremena i priprema za uvježbavanje i usavršavanje sviranja kompleksnijih djela pred nastup?
Neka djela se mogu brzo naučiti i nije potrebno puno vremena da bi se naučila. Također, postoje djela poput Lisztove Sonate u h-molu, koju pijanist uči i usavršava kroz čitav život. Rahmanjinov je jednom prilikom rekao da je glazba dovoljna za život, ali da život nije dovoljan za glazbu. Umjetnička glazba za klavir obuhvaća period od početka 17. stoljeća pa sve do danas i zaista je moguće cijeli život posvetiti istraživanju i usavršavanju različitih kompozicija koje su pisali glazbeni geniji. S obzirom da većina ljudi vidi samo „vrh sante leda“ što zapravo oslikava pijanista – umjetnika koji svira koncert pred publikom, činjenica je da se ispod površine kriju stotine sati rada, godine usavršavanja i istraživanja.
Na kojoj vrsti klavira Vam je najdraže svirati i zašto?
Nekada su se klaviri dijelili na klavire s bečkom i engleskom mehanikom. Danas su gotovo svi klaviri s tzv. engleskom, odnosno repeticionom mehanikom. Zato, danas možemo dijeliti klavire na dobre i loše, odnosno klavire koji su u vrhunskom stanju i izgrađeni su od najkvalitetnijih materijala te one loše, koji su ili u lošem stanju ili su loše kvalitete. Dok sam studirao u Italiji, imao sam prilike svirati na koncertnom klaviru Fazioli koji se ručno proizvodi u Italiji i zaista je riječ o vrhunskom instrumentu. Također, u Milanu sam svirao na japanskom koncertnom klaviru Shigeru-Kawai koji je naprosto savršen instrument. Svirao sam koncerte i na pianinima, električnim klavirima, klavirima koji su (nažalost) u groznom stanju, ali jedan od najboljih klavira na kojem sam ikada svirao u životu je Steinway u Glazbenoj školi u Sisku u Hrvatskoj.
Djela kojeg skladatelja su Vam najdraža za svirati i zašto?
Za većinu glazbenika koji se bave umjetničkom glazbom ovo pitanje je izuzetno teško, pa tako i za mene. Svaka faza u životu jednog umjetnika ima i najdražeg skladatelja. Nekada je to u mom životu bio Chopin, nekada Rachmaninoff, nekada Bach, ali najviše se volim vraćati Lisztu i istraživati njegovu glazbu. Ove godine istražujem Lisztov ciklus „Poetične i religiozne harmonije“ (Harmonies poétiques et religieuseses), ciklus od 10 stavaka programskog karaktera, a Franz Liszt je na ovom djelu radio čitavih 5 godina. Istražujući Lisztov život i njegova djela, zaista mogu reći da je riječ o najvećem duhovniku u glazbi 19. stoljeća. Ostavio je iza sebe preko 1000 djela, odgojio stotine učenika koji su njegovo učenje pijanizma proširili po čitavom svijetu, pomagao je siromašnima, brinuo se za povijesnu ostavštinu, a njegova mašta, talent i kreacija su utrle put novim glazbenim pravcima poput impresionizma i ekspresionizma. Kako se bliži vrijeme Velikog tjedna i blagdana Uskrsa, posebnu pažnju posvećujem slušanju njegovih velikih vokalno-instrumentalnih djela poput skladbe Via Crucis (Put Križa) i oratorija Christus (Krist).
Nastupali ste na brojnim koncertima, možete li izdvojiti Vama osobno najdraži nastup?
Svaki nastup nosi neka osobna iskustva, lijepe trenutke i sjećanja, ali jedan od najdražih nastupa do sada je bio koncert s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom u Tvrđavi Revelin u Dubrovniku. Koncert je bio u potpunosti rasprodan i svirali smo Koncert za klavir i orkestar u b-molu ruskog kompozitora Pjotra Iljiča Čajkovskog. Orkestrom je ravnao ugledni ruski dirigent Ildous Galliouline. Drugi najdraži nastup kojeg se vrlo rado sjećam je koncert Balkan Madness, kojeg sam 2016. godine održao u dvorani Arnold Schonber Center u Beču i tom prilikom sam svirao isključivo djela za klavir bosanskohercegovačkih skladatelja. Svirati i predstaviti djela bh. autora u svjetskoj glazbenoj metropoli kao što je Beč, izuzetno je iskustvo, ponos i čast.
Koliko smatrate da su mladi u BiH zainteresirani za umjetnost i glazbu, općenito prema Vašem mišljenju?
Ako pogledamo YouTube trending listu za područje BiH, sve će nam biti jasno. Došlo je neko novo vrijeme, danas mlade zanima druga vrsta glazbe, umjetničku glazbu je nemoguće slušati dok pričate, ona se treba slušati u miru, tišini, treba se i nešto pročitati, naučiti, a to u današnje vrijeme brzog načina života je poprilično naporno, pogotovo za mlađe generacije. Ne treba se toliko brinuti o tome, jer umjetničku glazbu će slušati oni koji je budu željeli slušati. Ne treba nikoga tjerati da radi nešto što ne želi. Nekada davno, u Jugoslaviji, organizirali su se koncerti za radničku klasu. Legendarni kompozitor i profesor, Josip Magdić (1937-2021), dirigirao je na Vratniku (Sarajevo) Beethovenovu 5. simfoniju. Nije ni počeo koncert, a publika se „uskomešala“. Profesor se okrenuo i rekao: „Tko ne želi slušati, neka odmah izađe van!“ Nakon dvije-tri minute, svi su izašli van dvorane. U ovoj simpatičnoj i istinitoj anegdoti se krije i suština onoga što želim reći – umjetničku glazbu, ali i umjetnost općenito, slušat će i promatrati oni koji to žele čuti i vidjeti, doživjeti i obogatiti svoj duh. Ne trebamo s toga nikoga tjerati tko to ne želi i na silu „približavati“ nešto. Ljepše je svirati pred jednom osobom koja vas srcem sluša, nego pred tisućama nezainteresiranih. I za kraj, kao što profesor, kompozitor i dirigent Rade Radović često zna istaknuti, umjetnička glazba na ovim prostorima nije na marginama, ona je iza margina u današnjem društvu. Umjetnici ne bi trebali zbog toga odustati od umjetničke glazbe, ali ne bi trebali ni popuštati i približavati umjetničku glazbu, narušavajući njene postulate.
Što biste poručili budućim mladim umjetnicima?
Vjerujte u ono što radite i u svakom trenutku dajte sve od sebe, težite k perfekcionizmu i volite umjetnost srcem i dušom. Osjetite zahvalnost prema Bogu što Vam je darovao dar s kojim možete svirati i pjevati Njemu u slavu. Ima li što ljepše od dara pomoću kojeg možete oživljavati umjetničke genije iz prošlosti, koji su nadahnuti Duhom Svetim, stvarali najljepša umjetnička djela. Kao što kaže Davidov Psalam: „Da zapjevam o dobroti i pravdi, tebi, Jahve, da zasviram!“ Svirajte i pjevajte Bogu na slavu! (Soli Deo Gloria)
Ruža Čalaga / Dnevnik.ba / Visoko.co.ba
