Pričali su da je bahnula sedamdesetih godina iz okoline Lazarevca u žepsku vrlet, mlada i neiskusna, iskrena i obazriva učiteljica Rosa. Pričali su stari ljudi, a njima je vjerovati, jer su stari, jer su voljeli da prepričavaju i istinu i neistinu u koju nisu sumnjali. Nisu smjeli sumnjati; osta sijelo bez priče, ode obraz, ode adet.
Nekog septembra neko drugo sunce dočeka učiteljicu sumnjivo kao uhodu, kao poreznika, a Žepljaci su poreznike prezirali, svaku promjenu su dočekivali na oštricu noža i na sijelima krojili priče i ovakve i onakve, kitili ih svojim istinama, pa kom’ opanci, kom’ obojci.
Prvog dana navratila je malo u staru školu, a zatim onako djetinjasto prošetala kaldrmom noseći na plećima čudne poglede i muške i ženske i ushićene i zlonamjerne. Nije mogla ni da odredi kojim putem je nabasala na ovu vrlet. Prolaznike je pozdravljala klimanjem glave, na obližnjoj česmi vodeni mlaz presijecala nesigurnim pokretima dok je prala maturske cipele. Sve joj je bilo jasno, a ništa nije razumjela, nadala se izazovu, ali ne ovako drskom i okrutnom. I još bi koji korak na istok ili zapad, ali je pokoleba poziv na molitvu iz obližnjeg harema kojemu nije znala ni povod ni posljedicu, okrenu se i gubitnički sa hiljadu pitanja i nijednim odgovorom nađe spas u potkrovlju stare škole u sobičku koji je , izgleda, nezamjenjivo skrovište za danas, za sjutra, za …
Samujući sama dočekivala i ispraćala generacije, sa svakom curicom odbolovala njene ospice i zubobolje dječaka: na svoj način. Svakom od njih je znala i ime i nadimak i mahane i vrline i treće i peto i deveto rodbinsko koljeno. Sebe nije znala, sebe je zaboravila u žepskim vrletima u žepskim adetima, u žepskim marifetlucima. Prolazile godine, decenije, Rosa se davno navikla na ezan, Rosa je odavno Žepka. Potrošila je dosta duše, ali je ostavila pregršt-dvije za žepska sijela, za svoje priče nastale pod tuđim suncem, na tuđim sokacima. U njihovu istinitost niko nije sumnjao, jer ih je pripovijedala stara učiteljica, a starima se mora vjerovati.
Prilično skrhana, bez roda i poroda, sa svojom penzijom i pomršenim vizijama uvriježila se u svoju intimu o kojoj nikom nije pričala, doduše, nije je niko ni zapitkivao. Čemu pitanja kad bi odgovori bili nedefinisani; preobimni i prazni, laskavi i pregrubi? Koja korist, čemu svrha; možda samo mogu poslužiti za priču na sijelu – kao osnova za legendu čiji je suvremenik učiteljica Rosa. I to bi potrajalo: ispričale bi se priče i priče, bajke i legende – bilo bi pitanja bez odgovora, suza na poharanom obrazu u čijim bistrinama s vremena na vrijeme zatreperi i sunce lazarevačko…
No, iznenada, nikakvom dovom tražene, po obroncima žepskih vrleti zagospodariše zastave ratničke na čijim kopljima i omrknu i osvanu gravranovi – zle slutnje – čijem sadržaju ni premudra stara učieljica nije mogla doskočiti. Sada je prvi put u životu ostala bez pravog odgovora. Možda je tako i bolje. Gavranovi su je pobijedili…
Četiri pune ratne godine bježala je učiteljica od smrti. Kako su lijepe žepske vrleti i vješto skriju insana od oholosti i svireposti što se danonoćno slijevahu sa ratničkih zastava, ako preživi, odlučila im je dići spomenik, ne sama, zajedno sa svojom i prvom i trećom i petom generacijom. Sigurna je da će ideju prihvatiti, pa ona je njihova učiteljica. Utihnuše žepski marifetluci, sijela poprimiše neku ozbiljnost, glad i praznovjerje zagospodariše i uzduž i poprijeko. I oni učevni izbjegavaju susrete sa komšijama, boje se teškog pitanja, a svako pitanje je teško – ne postoji dobar odgovor. Životi su, manje-više, kao braća blizanci, i niko ne spominje sjutra – predugo i preteško je i ovo danas. Godinama uigravane rituale, nakratko iz kolotečine, poremeti još jedna smrt kojoj niko ne daje nikakav značaj, jer su smrti odavno saputnici Žepljaka koji nikud ne idu i kao po komandi čekaju noć s naglas izgovorenom nadom – valjda je za danas dosta.
Prelijepog i posebno sunčanog julskog dana, valjda po Božijoj volji, Žepa pade…
Sve izgubi i smisao i vrijednost. Slijevaju se i razlijevaju nijeme kolone mahluka okićene raznobojnim najlon-kesama, a poneko tegilja, odavno memljivo, konjsko ćebe što bijaše humanitarna pomoć razbacana iz aviona po rosnim visoravnima – može zatrebati. Nema tog kompasa koji bi dao odgovor, možda odgovor i nije potreban. Nešto se desilo…premnogo je četiri godine ropstva. I Rosa je u metežu. Čvrsto drži svoju najlon-kesicu u jednoj ruci, a drugom vodi trogodišnju curicu, nema ko drugi, još samo kad bi znala kud i u šta vodi siroto dijete. Žamor utihnu. Sunce pobježe. U vrletima ne ostade ništa. I vrijeme, jedini svjedok, poče sumnjati u sebe…
Nekoliko sati iza ponoći neočekivani metež razbi u paramparčad brgulsku tišinu, horozi propjevaše kad im vrijeme nije, a uhode kao da su iz zemlje iznikle zaposjele brežuljak, čekaju praskozorje i pripremaju se za izazov koji će dojahati na prvim zracima sunca. Ko će dati odgovor ili, jednostavno, odgovora nema. Odgovor je još davno rečen u kazivanjima Hodže Vrelca, ali niko vjerovao nije, niko pamtio nije, mada je bio i star i učevan, a starim i učevnim se moralo vjerovati.
Nekako su zvijezde bile blizu i čiste, ovo mora da je neka planinčina, zaključila je Rosa onako, usput, za sebe, pritiskujući djevojčicu uz svoje grudi, zna ona da su hladna planinska jutra. Nije dugo trebalo čekati da grupice uhoda sanjivim pogledom ispipaju ljepotu i grdobu, ispostavit će se, novog zavičaja koji će morati zamijeniti onaj njihov djetinji, onaj dojučerašnji. Životi su curili i razlijevali se okolišem, jednolični. Životi se sveli na par uspomena. Neke čudne bore lijepe se po blijedom licu stare učiteljice, malo govori, vodi nekakav lični rat, trese se, a oktobar na Brgulama je prilično topal, pogleda često prema Suncu i kao da vaga da li je ljepše ono lazarevačko ili ono žepsko. Djevojčica je kriomice zagledala staricu; promijenila se, kopni, nestaje.
Vrijeme je klizilo, ljudi su dolazili i odlazili, donoseći i odnoseći svoje adete i marifetluke. Mnogi se uputiše i na istok, tamo gdje su prvi put ugledali Sunce. Nestadoše tuđi životi, razliše se sa brgulskih visoravni stazama lanjskim, samo u obližnjem pravoslavnom groblju ostade učiteljica Rosa sa svojom humkom i zebnjom da li je djevojčica razumjela njenu neispričanu priču…
…dvadeset godina je potrošila boreći se sa svojom savješću po hladnim ulicama Osla. Samovala i živjela od uspomena onoliko koliko ih dijete od tri-četiri godine može imati. Zaista je čovjek čudna sorta. I ponosna. I ponizna. I ohola. I krhka…
…brgulsko sunce je uveliko bilo nagelo zapadu kad je djevojka ispisala i posljednju riječ na spomen-ploči, a pisalo je:
ROSA LAZAREVIĆ,
ničija učiteljica, počiva željna
i sunca lazarevačkog i sunca žepskog.
