Slušam kako o meni govore drugi: „Bosna i Hercegovina; Bošnjakinja; muslimanka“. Ja u sebi osjećam i izgovaram: „čovjek“. Pred ljudima sam Bošnjakinja i muslimanka, u duši čovjek. Pred ljudima izgovaram svoju nacionalnu pripadnost. Pred Gospodarom odgovaram za svrhu svog postojanja. Kako te svoje dvije odgovornosti da ujedinim, ponesem na plećima svojih životnih težnji, da postanu moj ponos i zajedno čine moj identitet?Stvarajući nas, Gospodar je svemu na ovome svijetu odredio svrhu i mjesto postojanja, bez imalo slučajnosti. Stvorivši mene kao čovjeka, dao mi je privilegiju namjesnika na Zemlji, utkao je u mene potrebu da živim, da spoznajem, da stvaram, da težim dobru, da pomažem, da volim… Stvorivši me ovdje, u Bosni, On je svim tim mojim potrebama i težnjama odredio svrhu: da budem odgovorni namjesnik Bosne, da živim u Bosni, da stvaram i spoznajem u Bosni i o njoj, da težim dobru u njoj, da joj pomažem, da je volim… Možda nikada neću saznati zašto baš ja i zašto baš u Bosni, ali ću do kraja svog života biti zahvalna Gospodaru što baš Bosnu nazivam svojom domovinom. Zahvaljujem Mu čak i onda kada je Bosna nepravedna poput Taifa i kada bi njeni stanovnici čak i Najčasnijeg i Najiskrenijeg čovjeka grdnjom i kamenjem dočekali, jer me upravo on naučio da se nadam i vjerujem da je moguće da odatle jednom ipak izraste korijenje vjere. Čak i onda kada je svaki dan u Bosni poput Bitke na Hendeku, kada postoji mnogo više onih koji joj žele zlo, ja vjerujem da je naša ljubav prema njoj mnogo veća od njihove mržnje i znam da će Gospodar jednog dana poslati pobjedonosni vjetar za nas i za Bosnu. Čak i ako me život iz nekih razloga navede da učinim hidžru iz svoje domovine, da napustim svoj dom i sve što me za Bosnu veže, moje bošnjaštvo i vjera me duže da se vratim kada to bude moguće. Dok gledam fotografije ratom opustošene Bosne i mojih Bošnjaka, kako sa koferima u rukama napuštaju svoje srušene domove, sjetim se Poslanika i njegovih ashaba kako sa tugom odlaze iz Mekke. Vjera im je nalagala da i tada ostanu dostojanstveni i časni. Zbog svoje strpljivosti i snažne vjere, Poslanik i njegovi ashabi dočekali su povratak u svoje domove 8 godina nakon Hidžre. Prebrojavam godine i shvatam da je od rata i odlaska mnogih Bošnjaka iz Bosne prošlo skoro 25 godina, a da čak i danas, u miru mnogi iz Bosne odlaze, a ne vraćaju se. Bojim se da smo zaboravili na strpljivost i snagu vjere koju nam je Poslanik u amanet ostavio… Bojim se da smo zaboravili da je ljubav prema domovini dio imana… Voljeti svoju domovinu znači tražiti, ako je potrebno i graditi iznova, novi put za sebe u njoj. Pa čak i ako odeš, da nastojiš da se jednog dana vratiš. Kada pomisliš da se ovdje ne nalazi tvoja sreća, ti padni Gospodaru na sedždu i zatraži od njega olakšanje. Prihvati svoj život kao borbu na Allahovom putu i teži da svakog dana pobijediš jednog od svojih velikih neprijatelja:neodlučnost, ljenost, neznanje, ljutnju ili mržnju prema drugom, pa sve svoje vrline usmjeri ka dobru: za sebe i za druge; kao dobar Bošnjak, kao dobar čovjek. Pred Gospodarom i pred ljudima budi siguran u svoju snagu i ljubav prema domovini. Čini dobro, jer ono je iskaz tvoje ljubavi, a ljubav je iskaz tvoje vjere. Teži da svakoga dana osjetiš zadovoljstvo i ponos što gradiš sebe i svoju budućnost u državi koju je Allah odabrao da bude tvoja domovina. Možeš živjeti u bilo kojoj državi ovog svijeta, možeš posjedovati bilo čije državljanstvo ili dozvolu boravka, ali zapamti da je Gospodar samo jednu državu odredio da je ti zoveš domovinom. Ona nije samo spoj linija na geografskoj karti. Ona je tvoj identitet na ovom svijetu i odgovornost za koju ćeš pred Gospodarom biti pitan na Onom svijetu. Ali dok si na ovom svijetu, nemoj dozvoliti da budeš na gubitku. Budi od onih koji „vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima preporučuju istinu i poštenje“. Dok si na ovom svijetu, „iskoristi pet stvari prije nego što dođe drugih pet: mladost prije starosti, zdravlje prije bolesti, bogatstvo prije siromaštva, slobodno vrijeme prije zauzetosti i život prije smrti”. Iskoristi ih ovdje, u Bosni. Među mojim životnim ciljevima nalazi se mnogo toga. Ne znam da li će mi Allah odrediti da ih sve ispunim, ali Ga molim da koliko god ih ispunim, da mi omogući ih ispunim ovdje, u svojoj domovini. Mislim da samo ovdje mogu osjećati istinsku radost za svoje uspjehe i da samo ovdje mogu pronalaziti snagu da prebrodim svoje neuspjehe, da samo ovdje, slušajući priče o historiji Bosne i ponosnim Bošnjacima, mogu ponosno i hrabro maštati o svojoj budućnosti. Svaki je ezan poziv na namaz i za mene predstavlja nešto uzvišeno, ali samo ovdje, onaj sa munara mahalskih džamija je ušao u cijeli moj krvotok, saživio se sa mnom i budi u meni uvijek iznova nekakav ponos: što se u Bosni još uvijek uče ezani i veliča Gospodar, a mnogi su bili protiv Bosne i njenih ezana. Zbog toga ja iz ponosa i ljubavi, u svojim dovama molim Gospodara da svi moji životni uspjesi budu u Bosni. Voljeti Bosnu znači doviti za svoju budućnost u njoj. Biti musliman znači svakog dana zahvaljivati na blagodatima koje ti je Gospodar podario. Biti Bošnjak znači smatrati Bosnu svojom blagodati. Gospodaru moj, podari mi onoliko života, koliko mi je dovoljno da ispunim svrhu zbog koje si me stvorio. Podari mi onoliko snage koliko mi je potrebno da izdržim iskušenja koja me snađu. Daruj mi onoliko znanja koliko mi treba da uspijem u dobroti i čestitosti, da bi Ti bio zadovoljan sa mnom. Gospodaru moj, učini da svojim znanjem i sposobnošću ibadetim Tebi, činim dobro i hajr drugima i iskazujem ljubav prema svojoj domovini, jer time ja potvrđujem svoju vjeru u Tebe i slijedim Poslanikov sunnet. Time ja časno i odgovorno ispunjavam svoju ulogu Bošnjakinje, muslimanke i čovjeka. Time ja znam ko sam, ponosno nosim svoj identitet i očitujem svoju vjeru, jer ljubav prema domovini je dio mog imana.
