Nemalo puta, čitajući naslove na internet portalu visoko.co.ba, sada već visoko.ba, imamo
priliku pročitati riječ “poticaj” ili u množini “poticaji” i istu tu riječ promijenjenu kroz sve one vratolomne gramatičke oblike kojima obiluje naš jezik. Ni ostali internet portali ne
oskudijevaju tekstovima u kojima se ista riječ ponavlja. Uglavnom se takvi tekstovi-vijesti
shvataju u pozitivnom smislu, osim kada se radi o tekstovima-vijestima u kojima se,
nemalo puta, izvještava o različitim zloupotrebama koje epilog dobivaju na različitim
sudovima. Čini se kako obični stanovnici, porezni obveznici, već navikli da pomenute
tekstove-vijesti redovno preskaču i zanemaruju kao suhoparna štiva sa mnoštvom pravno-
ekonomskih izraza za koje treba odvojiti vrijeme i nešto intelektualnog napora kako bi ih se
razumjelo. Bosanci i Hercegovci, poslovično lijeni za bilo koji oblik intelektualnog napora
koji nije rezultat određene obaveze ili moranja, jednostavno se ne obaziru i pokušavaju na
sve načine zadržati stanje letargije (priličnije bi bilo nazvati to intelektualnim
lendohanlukom) kojom se brane od šizofrenih vijesti, priča, zapleta i spletki kojima ih
svakodnevno obilato obasipaju mediji sa čitavom plejadom preplaćenih političara u
glavnim, sporednim i epizodnim ulogama sa svakog od nebrojenih nivoa vlasti dejtonske
nam države.
No, da ne idemo u analizu društveno-ekonomskog stanja svijesti stanovništva Bosne i
Hercegovine, zadržimo se na tekstovima-vijestima o poticajima objavljivanim na ovom
internet portalu, a kojih ima priličan broj ukoliko samo u pretraživač na portalu visoko.ba
upišete ključnu riječ “poticaj”. Radi se o poticajima koji se provode na lokalnom nivou,
dakle na nivou za koji je administrativno zadužena Općina, odnosno Grad Visoko.
Posljednji objavljeni tekst kaže da je u 2021. godini u Visokom poljoprivrednicima
isplaćeno nešto više od 2,5 miliona konvertibilnih maraka. Dakle, iz budžeta u koji se
slijevaju novci poreznih obveznika, tačnije svih stanovnika Bosne i Hercegovine, a u ovom
slučaju stanovnika Visokog, poljoprivrednicima je prošle godine isplaćeno preko 2,5
miliona konvertibilnih maraka što opravdanje nalazi u zakonima o potpori razvoju
poljoprivrede ili razvoja male privrede ili kakvim već ne zakonima. Treba naglasiti da,
pored silnih nameta, poreza, prireza i razreza kojima su opterećene plate onih koji u Bosni
i Hercegovini rade, te koji, nakon što im na račun dospiju očerupane neto plate, dodatno
plate 17% poreza na dodanu vrijednost, uz već nadaleko poznate razne akcize, na sve što
kupe, uključujući i poljoprivredne proizvode kao i domaće proizvode nastale na
poljoprivrednim sirovinama.
Nakon ovog kratkog osvrta trebamo konačno, s punim pravom, postaviti pitanje: KAKVU
TO KORIST OD POTICAJA POLJOPRIVREDNICIMA IMAJU ONI KOJI TE POTICAJE
PLAĆAJU?
Da li su proizvodi u koje je vlast uložila naš novac dostupni onima od kojih je taj novac
uzet i, ako jesu, zašto ti proizvodi nisu označeni i zašto se ne prodaju po sniženim
cijenama? Zašto, recimo u Visokom, ne postoje prodajni objekti gdje bi osiromašeno
stanovništvo koje se ne bavi poljoprivredom i koje ne koristi poticaje, a od čijeg se novca ti
poticaji isplaćuju, moglo po povoljnijim cijenama kupiti proizvode u koje je njihov novac
uložen? Zašto poljoprivredne proizvode iz Turske, Egipta, Srbije, Makedonije, Hrvatske i
ostalih zemalja čijim poljoprivrednicima nismo dali novac u obliku nekih poticaja, kupujemo
po povoljnijim cijenama u odnosu na poljoprivredne proizvode sa lokalnih farmi i obrta
kojima je dat naš novac? Na kraju, kakav je smisao poticaja poljoprivredi i ostalim
privrednim granama ukoliko oni, čijim se novcem ti poticaji finansiraju, nemaju nikakve
opipljive i vidljive koristi? Vlast (u ovom slučaju lokalna) bi na ova pitanja morala dati odgovore, ali ta pitanja prvo treba postaviti!
Dženan Bureković / Visoko.co.ba
