“Zamisli koja bi ironija bila da je Visoko ravnica, da nema apsulutno niti jednog uzvišenja, a da se opet zove Visoko”, razmišljam naglas, dok se sa drugaricom penjem prema Starom gradu. “Visoko je prirodno predodređeno da bude uzvišeno, ali sve i da nije, ja sam sigurna da bi ono samo pronašlo put da se nekako „uzdigne“, visočka škola je to… Ne bi ono dopustilo da išta osim neba bude iznad njega.“ Smijem se, razmišljajući koliko zapravo ima istine u ovoj njenoj izjavi. Nije njega nijedan vladar učinio Visokim, niti će ga iko ikada „uniziti“. Ono samo sebe čuva, budnim „vojskama“ sa svih strana. Ko bi rekao da se unutar ovih okolnih zelenih i mirnih predjela, krije uvijek budna i živa čaršija? Kao da se život ujezgrio u same ulice i sokake, a tamo na Jaliji pulsira, kuca srce visočke čaršije, tamo visočki dani živo počinju i isto tako završavaju. Kažu da sve što je živo i užurbano, treba neki mirni okvir i zaklon. Za Visoko su to valjda ove zelena uzvišenja i šume, koje smireno čuvaju tu njegovu užurbanost… Sjela sam na bijeli, već sa prirodom saživljeni kamen. Zamislih ispred sebe dostojanstvenu povorku, na čelu sa onim koji je upravo trebao postati kralj. Svoju časnu ulogu preuzet će tamo, na Milama. U svečanim dvorskim odorama, pratit će ga bosanski vazali, velmože, vlastela, kneževi… U istoj takvoj povorci za njim će ići i onda kada ga budu razrješavali dužnosti na ovome svijetu. Tu je krunisan, tu će mu i grob obilježiti. Ali i tada će biti dostojanstveni, jer znaju ko su, kojim jezikom govore, čime se ponose… Taj identitet moji Visočani u sebi su čuvali vijekovima, za njega su se borili. Pod tuđim upravama, režimima i pravilima, nikada nisu dopustili da ih neko tuđinima u vlastitom gradu nazove. Znali su Visočani kako će sebe predstaviti, kako učiniti da ih drugi štuju… Zamišljam jednog Visočanina, Omera, koji sjedi u svojoj zanatlijskoj radnji, na čaršiji, obrađuje komad kože i smišlja nove detalje na predmetu koji će upravo sašiti. Lice mu je nekako blago nasmijano, dok sigurnom rukom prelazi preko kože, kao da kaže: „Ovo ću sašiti kao da lično za serdara šijem, ne zastidio se ja svojih zanatlijskih ruku i visočkog trgovačkog talenta. Jeste možda iz Carigrada došli da nas naučite kako se državom upravlja, ali ja bih vaše stambolske ruke našem zanatu bolje podučio.“ Na zvuk ezana Omer pažljivo odlaže alat, ustaje i odlazi u Tabhansku džamiju na podne. Dok u glavi zamišljam Omera kako ulazi u Tabhanu, razmišljam da li mu je možda bilo bliže otići do Alauddin Kebirove džamije na Šadrvanu ili kroz sokake do Hadži Hasanove džamije u Saračici… Ma sve i da je bilo, opet bi Omer otišao u Tabhanu, da vidi svoje zanatlije, to je kako kažu „njihova, tabačka (kožarska)“ džamija. Sa uzvišenja na kojem sam se nalazila prstom sam mogla pokazati na devet visokih munara u glavnom dijelu grada, ne uzimajući u obzir ostale okolne dijelove. Zamišljam kako su Visočani kroz histoju ili bivali veliki vjernici, ili su sve dobrostojeće zanatlije i trgovci htjele sebi sagraditi džamiju, svako u svojoj mahali. Šta god da je istina, u Visokom se danas sustižu ezani sa devet gradskih džamija, što nas opet čini posebnim, uzimajući u obzir površinu gradskog jezgra i broj džamija u njemu. A okolo svih njih, kao da ih čuvaju i štite, sagradili su Visočani sa jedne strane Franjevački samostan, a sa druge Pravoslavnu crkvu. Pa kada je 1911. izgorio na čaršiji do posljednje cigle dućan Omerovog unuka, Ševke, zajedno sa komšijom Ivom postavljao je nove cigle svoga dućana. Ševko je htio da odustane, i od zanata i od dućana, ali je Ivo bio taj koji je rekao: “Ševko, nek’ je vala sve izgorilo. Da nije, ne bismo se mi nakanili ljepši dućan tebi sagraditi. A vidjet ćeš da će biti ljepši, i dućan, i čitava čaršija.“ Pa su obnavljali, čaršiju, kuće, dućane… Pomiješali su se tako nesvjesno graditeljski stilovi, ljudi, tradicije i kulture, dok se Visoko borilo sa požarima i nepogodama, ali i dok su se vlasti dogovarale čiji je red vladavine nastupio. Zbog toga kada prođem čaršijom, neke zgrade i građevine me podsjete da je ovdje nekada bila Austro-Ugarska, a u narednoj ulici stara bosanska kuća unosi mi osjećaj orijentalnog i tradicionalnog. Mada Visoko, ni u tim „razmjenama“ vlasti, nije dalo da one upravljaju novim gradnjama i visočkom urbanizacijom. Zauzelo se ono opet za sebe, pa ako će se već nešto graditi, neka to budu škole, sportske dvorane, tvornice i privredna preduzeća i ako će se neko zapošljavati, neka to budu Visočani. Sjetih se da svako malo neko spomene onu posjetu Josipa Broza Visokom, kao privredno vrlo razvijenom gradu bivše Jugoslavije. Kupio je tada, kažu, sebi i svojoj Jovanki kožno odijelo „Made in Visoko“. Nasmijah se na pomisao da ga je možda sašila ruka nekog praunuka Omerovog, a unuka Ševkinog, koji je tada radio za „KTK“… A možda sam se ipak samo zanijela u historijskim pričama, sklapanjima nekih slagalica, dijelova koje sam čula od roditelja ili rodbine, o Visokom kao privrednom giganu u „ono vrijeme“, čitajući o „Visokočkoj nahiji“, o „Kulinu banu i dobrijem danima“, ili o Visokom koje je u posljednjem ratu branilo glavne linije Sarajeva i Bosne, čija su brda i hrabre vojniče ruke neustrašivo čuvale i očuvale ovu našu svojinu zvanu Visoko. Možda nije postojao ni Omer, ni Ševko, ni Ivo. Možda ta krunisanja na Milama i nisu bivala ni približna zamislima u mojoj glavi, možda su borbe za prevlast ovdje bivale i krvavije nego što mi o njima danas znamo… Ali sigurno je samo jedno: Ovo Visoko što se ispod mene proteže u beskraj, ono je postojalo, vijekovima, kroz historiju, kroz kraljevske povorke, kroz Mile, kroz ezane i zvona, kroz dućane i Jaliju, kroz Fojnicu i Bosnu, kroz hrabrost onih koji su njegove granice čuvali i kroz nas, ove današnje, što slušamo o njegovim prošlim danima i živimo njegove sadašnje. Sve i da mu kralj nije sagradio ovaj Visoki na kojem ja stojim danas, Visoko bi našlo put da sebe približi nebu, da ispod ovih plavih oblaka i žarkog Sunca dosanja snove i budućnost za one koji će ga zvati domom, a sebe Visočanima… za nas, danas.
