Sjećaš li se kada smo šetali poljanama s vijencima od tratinčica u kosi dok je tvoja mirisala na lavandu? Kada smo jedno drugome bili najljepši poklon, a ipak si mi svaki dan donosio cvijet? O sjećaš li se mog osmijeha, osmijeha te voljene žene, ispunjene poštovanjem i nadahnute ljubavlju; obrgljene osjećanjima koja mnoge djevojke ne osjetiše nikada, ne osjetiše do kraja.
A kraj… Kraj je samo novi početak, nova stranica koju pojedini okrenu sami u nadi da ista neće biti natopljena suzama. U nadi da će kroz te redove da se čuju gromoglasni osmijesi potisnuti na prethodnoj, osmijesi napojeni smirajem. Osjetiti kako ti udove prži vatra potaknuta pričama šta će ko reći, lakše je nego trpjeti bol, tugu i opet tugu u svome srcu. Jer sve smo mi žive žene kojima je, kako kaže Tolstoj, potrebna ljubav. Teško je boriti se s jatom leptira u sebi dok na istom mjestu vrije vrutak vruće lave. Još je teže hrliti ka sreći bez da nam iko garantuje da ćemo je i pronaći. No, u prirodi čovjeka je da pokuša. Bez ikakve garancije, s velikom dozom hrabrosti i rizika. Budi spreman da ti u ovoj prolaznoj beskonačnosti vjetar pokuša slomiti krila. Ali ne dozvoli mu! Poleti i pusti svoj glas jer, čovjek je zasigurno tragač; za smislom svog postojanja, za srećom, voljom i boljim. Idi putem usmjerenim ka mjesecu. I ako ne stigneš do njega, još uvijek si među zvijezdama.
Pronađi sreću u malim stvarima jer, one zaista nisu male. Pronađi sreću u plavoj kosici djevojčice iz parka, u kapi parfema svog voljenog dok mu je na obrazu trag tvog crvenog karmina. Jednostavno je. Budi kreator svog carstva i pusti ljubav da caruje. Ah, ko može da ti sudi?!
