Nije nepoznanica da su mladi Visočani uspješni u mnogim životnim poljima, a ovoga puta smo odlučili napraviti priču o mladoj stjuadesi Ajši Hindiji.
Za Visoko.co.ba piše: Ajla Čaušević
Ajša Hindija je rođena u Sarajevu 30.10.1998., odrastala u Visokom, a trenutno živi u Džedi, KSA. Završila je Gimnaziju “Visoko”, gdje se opredijelila za jezički smjer jer su joj kako kaže oduvijek bili zanimljivi strani jezici i druge kulture. Trenutno je zaposlena u kompaniji Saudia airlines, kao stjuardesa, a također bila je i članica redakcije našeg portala.
Visoko.co.ba: Kako se uopće odlučiš da ćeš raditi kao stjuardesa? Da li je u Vašem slučaju to bila zaista ljubav prema ovom poslu ili jednostavno loša egzistencija za mlade u našoj državi?
Odluka da se prijavim za ovaj posao je došla iznenada. Ugledala sam poziv za prijavu i pomislila: “Pa zašto da ne?!”. Oduvijek sam sanjala da cu obići svijet, ali i da ću raditi posao koji neće biti klasičan, monoton. Svima nam je poznat “opis” stjuardese: uvijek dotjerane, nasmijane, svakog dana na novoj lokaciji, spremne i obučene da “spase svijet” ukoliko je potrebno, okružene različitim profilima ljudi svakoga dana. Mislim da je ta ideja bila presudna da se prijavim, ali svakako i činjenica da u našoj državi nisam uspjela pronaći posao koji bi odgovarao mojim afinitetima, težnjama i “djevojačkim” snovima.
Visoko.co.ba: Koja je najbolja, a koja najgora strana Vašeg posla?
Teško je reći koja je najbolja, a koja najgora strana posla, ne samo ovog nego i svakog drugog. Svaki posao nosi svoje dobre i loše strane, ali u avijaciji postoji izreka koja kaže: “Čak i najgori dan u avijaciji je bolji od običnog dana u nekom drugom poslu”. Postoje dani kada su letovi dugi, putnici zahtjevni, ali neopisivo lijepi prizori sunca, oblaka i nepoznatih gradova to olakšavaju. A ukoliko poslije leta slijedi grad u koji dolazite prvi put, teškoće se zaboravljaju kroz par sekundi. Prema mom mišljenju, najteža i “najgora” je udaljenost od porodice, činjenica da sam više od 5000 km daleko od njih i da ne prisustvujem bitnim događajima, da propuštam životne trenutke koji se ne mogu vratiti, a koji su ponekad neprocjenjivi.”
Visoko.co.ba: Posao nosi dobra i loša iskustva sa sobom, recite mi neka svoja.
Za nepunih godinu dana letenja, ne mogu reći da sam imala loša iskustva. Radeći svakodnevno sa stotinama različitih ljudi, susrećem se sa mnogo toga, ali na kraju dana sigurno je više onih koji ostave pozitivan utisak. Činjenica koja moju kompaniju čini posebnom je ta što prevozimo vjernike koji dolaze na Umru i Hadž, a naše je zadovoljstvo i moralna obaveza da im let učinimo što boljim. Neopisivo je slijetanje u Saudijsku Arabiju, kada znaju da su se približili najsvetijem mjestu za muslimane. Njihove suze radosnice, osmijesi, molitve, stotine emocija u jednom momentu su ono što mene čini ponosnom jer sam stjuardesa u ovoj kompaniji. Nakon završetka leta, kada ih ispraćamo, neizmjerna je zahvalnost i to je ono što mene, teškog emotivca, ispunjava na neopisiv način. Ponekad se ne možemo sporazumjeti, ali ruka na srcu i osmijeh s ljubavlju se uvijek i u svakoj kulturi razumijevaju isto – kao beskrajna zahvalnost.”
Visoko.co.ba: Da li ste do sada doživjeli turbulenciju?
Ovo pitanje me nasmijalo i toliko je učestalo da je to nevjerovatno. Mislim da su filmovi glavni krivac za ustaljeno mišljenje da su turbulencije iznimno rijetke i da se događaju samo onda kada slijedi nesreća ili neki problem u avionu. Činjenica je da ne postoji let bez turbulencije, jer je to sasvim normalna pojava uzrokovana vjetrom, blizinom i veličinom oblaka i mnogim drugim faktorima. Ali, naravno, postoji razlika u snazi turbulencije. Putnici ih primijete tek kada postanu baš jake, ali ni najjače turbulencije ne dovode do svega što imamo priliku vidjeti na filmovima. Nije ugodno sjediti na 35 ili 40 hiljada stopa, dok se “pokretna mašina” trese i poskakuje, ali tu je kabinsko osoblje da smiri potencijalnu paniku i pomogne u slučaju da dođe do nepredvidive “emergency” situacije.
Visoko.co.ba: U kojim situacijama čak i vi paničarite?
Nisam paničar kada se radi o poslu i da budem iskrena ne znam zašto je to tako. Čini mi se da mi uniforma daje “super moć” da budem staložena i sigurna u sebe, u sve ono što sam učila tokom dvomjesečne akademije. Kada znate da samo vi možete pomoći i spasiti druge živote, tu nema mjesta za paniku. Ali kada letim kao putnik, situacija je drugačija vjerovatno zato što obraćam pažnju na sve ono što “običnom” putniku ne bi palo na pamet, pa mi ponekad ne bude baš jednostavno, jer imam slobodnog vremena da razmišljam o potencijalnim problemima i situacijama. Ovakvu vrstu razmišljanja ne preporučujem ukoliko niste obučeni da iste riješite i preživite!
Visoko.co.ba: Moraju li ljudi stvarno gasiti mobitele na letu, gasi li ih kabinsko osoblje ili nekada “prošvercate” upaljen mobitel?
Flight mode se preporučuje kako mobiteli ne bi ometali frekvencije i komunikaciju kokpita sa kontrolnim tornjem. Pravila i regulacije postoje s razlogom, pa ih se stoga treba i pridržavati.
Visoko.co.ba: Šta je to što Vam najviše nedostaje u Visokom?
Ono što mi najviše nedostaje je porodica, definitivno. Kada ste udaljeni, shvatite šta je ono što je čovjeku najvažnije, a za mene su to oni koje volim i koji me vole.
Visoko.co.ba: Da li su piloti dosadni ili su stvarno toliko cool kao što ih se nekad percipira?
Piloti, stjuarti i stjuardese su “najcool” osobe koje možete upoznati. (hahha) Šalu na stranu ili možda ne, činjenica je da kabinsko osoblje ima bezbroj tema za razgovor sa bilo kim na svijetu. Dnevno se susretnemo sa par stotina ljudi i neminovno je da od njih otkrivamo nove poglede na život, pa poslije jedni drugima prenosimo iskustva i vjerujte da nikada, ali nikada, priče nisu dosadne. Piloti sa kojima sam se ja do sada susretala su veoma obrazovani, divni, interesantni i susretljivi ljudi. Nekoliko puta sam od pilota čula rečenicu “Svi smo ostavili svoju porodicu kući da bismo došli na posao, gdje smo svi nova porodica i tu smo jedni za druge”. Mislim da je to najljepša stvar ovog posla, činjenica da se ponašamo kao porodica kada letimo, jer samo tako možemo biti sigurni da ćemo let obaviti odlično i vratiti se sigurni onima koji nas čekaju. Najljepša stvar koja mi se dogodila na relaciji piloti-stjuardesa je moj 21. rođendan, koji sam dočekala na način koji nikad ne bih mogla zamisliti. Kapetan, kopilot i ostatak crew-a su mi priredili iznenađenje tačno u ponoć, ali i otpjevali pjesmicu nakon slijetanja, tako da priče da su piloti “strogi, ljuti, nepristupačni” padaju u vodu.
Visoko.co.ba: Recite nam nešto o gradu u kojem trenutno živite, uporedite ga malo sa našim gradom.
Jeddah je prelijep grad, okružen morem, pustinjom, ali ujedno urbani centar Saudijske Arabije. Moram priznati da sam bila skeptična prije samog dolaska, jer nisam znala šta me očekuje, ali nakon nepunih godinu dana mogu reći da je Jeddah moje novo omiljeno mjesto. U početku je navikavanje na način života bilo teško, jer se arapska kultura razlikuje od evropske, ali sve nosi svoje vrline i ljepote. Ipak, moja čaršija ima posebno mjesto u mom srcu, tamo sam odrasla, započela knjigu svog života i nikada se nijedan grad neće moći porediti sa našim, mojim gradom. Radeći ovaj posao i mijenjajući gradove i države svakodnevno, naučila sam da “dom” ne čini mjesto, već ljudi koje volimo, pa tako da je moj dom i Visoko, ali i Jeddah.
Visoko.co.ba: Koji su Vaši planovi za budućnost s obzirom da se ovaj posao ne može raditi dugo?
Moji planovi za budućnost su velika nepoznanica, jer se trudim da ne planiram mnogo unaprijed. Nebrojeno mnogo puta sam se uvjerila da čovjek planira jedno, a život mu da nešto drugo. Za sada, mislim da se moja budućnost veže za avijaciju jer sam oduševljena njome, a u koji oblik će to preći, ako mi jednog dana sine da prestanem biti stjuardesa, vidjet ćemo.
Visoko.co.ba: Kako često putujete i mijenjajte adrese, ima li u Vašem životu mjesta za prijateljstva i ljubav?
U životu uvijek ima mjesta za pravu ljubav i pravo prijateljstvo. Istina je da je veoma teško održavati redovan i nesmetan kontakt, jer moje radno vrijeme nije fiksno i varira od leta do leta, ali uvijek se pronađe vremena za prave osobe. Ipak, ovaj posao sa sobom nosi i drugu stranu, za koju još uvijek nisam odlučila je li dobra ili loša. Polako se gubi kontakt sa pojedincima, a ja trenutno dolazim do zaključka da se to događa samo sa onima koji nisu “pravi”, pa ostaje da vidimo koji zaključak će biti konačan.
Visoko.co.ba: Za kraj poručite nešto djevojkama koje se žele baviti ovim poslom.
Za kraj, reći ću samo da se nadam da će svako od nas pronaći posao koji ga ispunjava i usrećuje jer kada imate takav posao onda nemate osjećaj da radite, vec naprotiv. Posao stjuardese je nešto o čemu sanjaju mnoge djevojčice i djevojke, i moram priznati da je predivan i veoma poseban. Posao stjuardese sa sobom nosi neprocjenjiva iskustva i nezaboravne, predivne momente. Istina je da je potrebno mnogo odricanja, truda, zalaganja, ali i malo magije jer ne može, naprosto, svako ni da se bavi ovim poslom i da se nosi sa svim izazovima koje on donosi. Ukoliko ste spremni za najluđe, najljepše, najzahtjevnije i najemotivnije momente svog života – vežite se, polijecemo!
*Tekst autorice Ajle Čaušević nastao je u okviru projekta “Omladinski novinari na putu ka profesionalnoj karijeri”, koji zajednički realiziraju Udruženje za socijalni, kulturni i kreativni razvoj “Zora” iz Zenice i redakcija portala Visoko.co.ba.
Projekt je podržan od USAID-ovog Programa za osnaživanje nezavisnih medija (IMEP), a kojeg implementiraju Centar za promociju civilnog društva (CPCD) i Otvorena mreža.
Visocani.ba/Visoko.co.ba/Ajla Čaušević
