Opis industrijske grane
Tekstilna i obućarska industrija, u kojoj je danas, prema podacima Vanjskotrgovinske komore, zaposleno gotovo 40.000 radnika, jedna je od najstarijih grana industrije u našoj državi. Tradicionalno, u BiH su čitavi gradovi, kao što su Visoko, Gradačac, Tešanj ili Travnik, počivali na industriji tekstila, kože, obuće i gume, sve do perioda ratnih razaranja, odnosno postratne rekonstrukcije i privatizacije, koje su dovele do znatnog urušavanja ove industrije.
Iako je ova industrija danas tek blijeda slika onog što je u prošlosti značila za BiH, ipak je značajan faktor u cjelokupnoj državnoj ekonomiji, prvenstveno zbog velikog učešća u izvozu. Ono što ovu industriju i sada čini privlačnom za investitore, posebice strane, jesu kvalificirana i jeftina radna snaga, kao i blizina tržišta zapadne i istočne Europe, što uveliko olakšava izvoz proizvoda. Prema podacima Udruženja tekstila, obuće i kože BiH, strukturu proizvoda u ovoj industriji čine teška i laka konfekcija, sportska oprema, autopresvlake, rublje, zaštitna oprema, medicinski program, kuharski program, kućni tekstil i dr.
O samoj industriji, odnosno njenom položaju na ukupnom ekonomskom planu BiH, najbolje govore podaci iz Analize vanjskotrgovinske razmjene, prema kojima su se, od 2015. do 2019. godine, proizvodi čak tri grane industrije tekstila, kože i obuće, sa ukupnim učešćem od 1,087 milijardi KM, našli među deset prvoplasiranih proizvoda sa najvećim izvozom. Praktično, to govori o značajnom učešću ove industrije u ekonomiji BiH i njenom značaju za privredu cijele zemlje.
Kako je navedeno u podacima relevantnih institucija u BiH, više od 90 posto kompanija je izvozno orijentirano, odnosno proizvodnja je bazirana najčešće na loun poslovima za inostrane partnere. Najbitnije izvozne destinacije, kada je riječ o sektoru tekstila i obuće, jesu Italija, Njemačka i Austrija, a jedan od najznačajnijih pokazatelja da je takva proizvodnja najprisutnija jeste podatak da je u BiH duži vremenski period trajala proizvodnja kožnih sjedala za kompletnu Volkswagen (VW) grupaciju.
Govoreći o legislativi kojom se potiče rad i razvoj ove industrije, ističe se Strategija za razvoj industrije tekstila, odjeće, kože i obuće za Federaciju BiH za period 2013. – 2023., kao i potpisivanje sporazuma o slobodnoj trgovini između BiH i EFTA-e u junu 2013. godine. Prvi dokument usmjeren je ka otkrivanju opštih karakteristika i problema u samoj industriji, kako bi oni bili otklonjeni, a drugi dokument, odnosno sporazum, pospješio je napredak u tekstilnoj i obućarskoj industriji, jer je otvorio tržište zemalja EFTA-e sa više od 13 miliona ljudi, što je za bh. kompanije otvorilo značajno tržište za rast i razvoj.
Predominantno žene čine radnu snagu u industriji
Kada je riječ o podacima koji govore o broju zaposlenih u BiH, moguće je primijetiti kontinuirano veću stopu zaposlenosti kod muškaraca, u odnosu na žene. Tako podaci iz 2018. govore da je stopa zaposlenosti kod muškaraca iznosila 44,1 posto, dok je kod žena bila daleko niža, svega 25 posto. Ipak, industrija tekstila i obuće ima drugačija pravila, te je u njoj predominantno zaposlena ženska radna snaga. Procjene su da žene čine više od 75 posto radnika u industriji tekstila i obuće.
Zvanični podaci Udruženja za tekstil, obuću i kožu BiH pokazuju da u sektoru tekstila posluje oko 100 kompanija koje zapošljavaju 20.000 radnika, a podaci Vanjskotrgovinske komore BiH pokazuju da je u ovoj industrijskoj grani zaposleno između 35.000 i 40.000 radnika. Ipak, u nezvaničnim podacima pretpostavlja se da je broj zaposlenih u ovoj industriji još veći, zbog činjenice da postoji veliki broj radnika koji rade na crno, odnosno koji nisu prijavljeni.
Naše istraživanje pokazalo je ipak, u strukturi zaposlenih u industriji tekstila i obuće, druge probleme, kao što je nepovoljna starosna struktura radne snage, koju uglavnom čine radnici koji su svoj radni vijek započeli prije više od 20 godina i sve manji broj mlađih radnika koji su kvalificirani i uopšte željni da rade u ovom sektoru.
Podaci iz našeg terenskog istraživanja pokazali su da 79 posto od 50 ispitanih zaposlenika tekstilne i obućarske industrije jesu žene, dok je 21 posto zaposlenih muškaraca, što potvrđuje tezu o predominantno ženskoj radnoj snazi. Najveći broj ispitanika je zastupljen u dvije dobne skupine, i to između 20 i 30 (42 posto), te 31 i 40 godina (37 posto) starosti. Prema nivou obrazovanja, čak 99 posto ispitanika je izjavilo da ima srednju stručnu spremu, što uključuje i KV radnike.
Iako su druge grane privrede u BiH itekako oštećene, pandemija koronavirusa (COVID-19) ipak nije znatno naštetila broju zaposlenika u tekstilnoj i obućarskoj industriji zaključno sa prošlom godinom. Kada je riječ o proizvodnji, zabilježen je značajan pad u obimu vanjskotrgovinske razmjene za period januar – maj 2020. godine, no ipak pad je ublažen tokom ljetnih mjeseci i obim proizvodnje je postepeno stabiliziran, da bi ponovo doživio pad tokom augusta protekle godine. Ipak to, s druge strane, nije pretjerano utjecalo na broj zaposlenih u industriji, pa tako podaci Federalnog zavoda za statistiku, recimo, govore da nije bilo masovnog otpuštanja radnika tokom period karantena i prvog vala pandemije.
Cijela industrija jeste stagnirala, plaće su smanjene, nije bilo novih zapošljavanja, ali ipak većina radnika ostala je na svojim mjestima, a kao osnovni razlog navodi se prestrukturiranje proizvodnje tokom pandemije i prebacivanje na proizvodnju zaštitne odjeće, obuće i opreme u doba koronavirusa.
Ipak, treba napomenuti da je riječ o nekompletnim podacima i da je riječ o podacima koji uključuju i januar i februar 2020. godine, mjesece u kojima je cijela industrija normalno funkcionirala, što nas dovodi do pretpostavke da je pad u ovoj industriji daleko veći nego što se to još uvijek može definitivno zaključiti.
Radno zakonodavstvo u tekstilnoj i obućarskoj industriji
Radno zakonodavstvo u posljednjih nekoliko godina u oba bh. entiteta je izmijenjeno, a na sve promjene predstavnici sindikalnih organizacija i radnika upućivali su zamjerke i primjedbe, ali najčešće bez mnogo uspjeha. Iako su radnici u Sarajevu i Banjoj Luci protestirali protiv ovakvih zakona, oni su usvojeni i donijeli su, prema mišljenju radnika i sindikata, mnoštvo štetnih odredbi po radnike.
Recimo, novim Zakonom o radu u FBiH trajanje ugovora na određeno vrijeme sa 24 mjeseca produženo je na tri godine, a Zakon o radu RS-a predviđa da takav ugovor može trajati 24 mjeseca, uz određen iznimke. Takve promjene u FBiH pogoduju poslodavcima koji su skloni zloupotrebama, no ipak napravljen je i pomak, pa je usvojena odredba prema kojoj ugovor na određeno, ukoliko ne dođe do prekida od 60 dana tokom tri godine, automatski postaje ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Ranije je taj period iznosio 15 dana, što je pogodovalo poslodavcima koji su, praveći 15-dnevne pauze u radu određenih radnika, željeli izbjeći ugovore na neodređeno.
Kada je riječ o broju radnih sati, u oba entiteta predviđeno je da puno radno vrijeme iznosi 40 radnih sati tokom jedne sedmice. Zakoni predviđaju da se takvo radno vrijeme, posebice kod poslodavaca koji organiziraju rad u smjenama, može rasporediti tokom pet ili šest dana u sedmici. Jedinu iznimku predstavljaju odredbe zakona u FBiH usvojene u julu 2020. godine, koje predviđaju da tokom prirodne ili druge nesreće, te vanrednog stanja, može doći do preraspodjele posla, tako da tokom jednog perioda traje duže, a tokom drugog kraće, ali na način da radnik ne može raditi duže od 72 sata sedmično, odnosno, ne duže od 12 sati dnevno, šest dana u sedmici tokom vanrednog ili stanja nesreće.
Oba entiteta uredila su i oblast prekovremenog rada, pa tako radnici u RS-u ne bi smjeli prekovremeno raditi duže od deset sati sedmično, dok je u FBiH broj prekovremenih sati još manji i iznosi do osam sati sedmično. Postoje saznanja da radnici rade veći broj sati prekovremeno, te da im taj rad nije adekvatno plaćen, za što su određene i novčane kazne kod nadležnih inspekcija, no vrlo je nejasno koliko se zaista takve kazne i primjenjuju na terenu.
Radno zakonodavstvo, također, uređuje i iznos najniže plaće, pa je tako u Republici Srpskoj taj iznos određen na 520 KM za 2020. godinu, dok u Federaciji BiH nije poznat tačan iznos, nego taj iznos varira između 369 i 420 KM. Suština je da nije fiksno određena najniža plata u FBiH, te se ona određuje na osnovu najniže cijene rada iz kolektivnih ugovora i pravilnika o radu.
Svi podaci ipak upućuju da se radno zakonodavstvo u tekstilnoj i obućarskoj industriji jako malo ili nikako provodi u praksi.
Za radnike u ovoj industriji najvažniji su granski kolektivni ugovori, oko kojih gotovo uvijek traju najveći pregovori između predstavnika poslodavaca i predstavnika sindikata. U njima je uređena visina minimalne satnice, način organizacije rada, mogućnosti sindikalnog organiziranja radnika, kao i brojna druga prava radnika.
Posljednja u nizu od mnogih zakonskih rješenja koja bi trebala zaštititi radnike u tekstilnoj i obućarskoj industriji svakako su zakoni usmjereni protiv svih oblika diskriminacije. Iako su principi zabrane diskriminacije uvršteni u ustave BiH i entiteta, zabrana diskriminacije u oblasti rada uvrštena je i u entitetske zakone o radu, kao i u zakon o radu Brčko Distrikta.
Usvojene su i brojni antidiskriminacijski propisi, a uspostavljena su i resorna tijela čiji je cilj unapređenje položaja žena u javnoj sferi.
Industrija ispunjena strahom od gubitka posla i mizernim plaćama
No, uz sve ranije navedene odredbe, zakonska rješenja, ugovore i druge mehanizme koji bi trebali zaštititi radnike, u tekstilnoj i obućarskoj industriji situacija je daleko od povoljne za radnike. Naime, plaće u ovoj industriji su među najnižim u cijeloj državi, te gotovo 40.000 zaposlenih najčešće prima minimalac, koji u Republici Srpskoj iznosi 520 KM, a u Federaciji BiH 406 KM. Nešto sretniji radnici u ovoj industriji imaju priliku zaraditi plaće koje rijetko prelaze iznos od 600 KM mjesečno, što je daleko od prosječne neto plaće u BiH, koja je u decembru 2020. godine iznosila 988 KM (podaci Agencije za statistiku BiH).
Kada je riječ o ukupnoj mjesečnoj zaradi, pod čime podrazumijevamo prekovremeni rad, bonuse i dodatke, tu je situacija neznatno bolja. Svaki četvrti radnik je rekao da na kraju mjeseca zaradi između 700 i 750 KM, što zvuči znatno bolje od gore spomenutog raspona između 400 i 520 KM. Prema podacima istraživanja, radnici za tih 700 KM moraju raditi minimalno dvije dodatne subote u mjesecu, a nije rijedak slučaj i da rade sve subote u mjesecu. Takvi podaci zastrašujući su, ukoliko ih uporedimo sa državnim prosjekom, jer prosječna plaća u tekstilnoj i obućarskoj industriji niža je za 50 posto od državnog prosjeka i pokriva tek između 17,3 i 23,5 posto potrošačke korpe, u zavisnosti od entiteta.
Više od 80 posto ispitanih istaknulo je kako dobijaju platne liste, no četvrtina od ukupnog broja ispitanika kazalo je kako su im platne liste i općenito obračun radnih sati poprilično konfuzni.
Posebna i jedna od najinteresantnijih tema u oblasti plaća za radnike jesu sigurno prekovremeni sati. Više od dvije trećine ispitanika istaknulo je da smatraju kako su im prekovremeni sati adekvatno plaćeni, te kako im se periodično, zbog sezonskog karaktera posla, dešava da ne moraju raditi prekovremeno. Četvrtina ispitanika je istaknula i kako postoje razdoblja kada idu kući na prisilni godišnji odmor, zbog nedostatka posla, a isti broj ispitanih je izjavio da u takvi periodima budu poslani kući bez plate ili bilo kakve najave.
Kada je riječ o isplati naknade za prevoz do radnog mjesta, tu za većinu radnika ne postoje veliki problemi i svega pet posto ispitanih se požalilo na neadekvatnu isplatu ili sam prevoz do posla organiziran od strane poslodavca. Prisutni su različiti modaliteti, od organizovanog prevoza, plaćene naknade, do korištenja mjesečne karte i slično.
Budući da industrijom predominantno vladaju žene, jedna od najvažnijih komponenti, kada je riječ o plaćama, jeste plaćanje porodiljnog. Skoro sve ispitane radnice odgovorile su da poslodavac redovno izmiruje svoje obaveze u takvim periodima.
I pored svih ovakvih uslova u industriji koji baš i nisu zadovoljavajući, kada je riječ o plaćama i ostalim pravima zaposlenih, kod radnika iz tekstilne i obućarske industrije postoji velika bojazan od gubitka posla.
Prema našem istraživanju tek 3 posto ispitanih je bilo mlađe od 20 godina, čak 79 posto u prosjeku između 20 i 40 godina, a njih 18 posto je bilo u rasponu između 40 i 60 godina starosti. Dodatno, 92 posto ispitanika odgovorilo je potvrdno na pitanje da li imaju djecu, a 20 posto se izjasnilo i kao samohrani roditelj.
Kada je riječ o pozicijama i poslovima na kojima su ispitanici angažirani podaci ukazuju da je 18 posto zaposleno na pakovanju, 16 posto na krojenju, 10 posto na montaži, 38 posto na šivenju, 7 posto na sječenju, 6 posto na pripremi i 5 posto kao šef. Po pitanju rodne strukture, dominantno muški posao je montaža (95 posto ispitanih radnika), dok su žene najviše zaposlene na poslovima šivanja (90 posto), koji ujedno predstavljaju kategoriju sa najviše zaposlenih osoba.
Najveći broj radnika, prema našem istraživanju, njih 44 posto ima staž kraći od pet godina, a narednu grupu prema brojnosti sa 36 posto ispitanika čine radnici čiji staž iznosi između pet i deset godina. 19 posto ispitanika zaposleni su duže od deset godina, a tek jedan posto njih duže od 20 godina.
Ipak, pravo iznenađenje predstavili su podaci prema kojima čak 80 posto ispitanih ima potpisane ugovore na neodređeno, dok tek 20 posto ispitanika ima ugovore na određeno vrijeme. Od ukupnog broja njih 16 posto je po dolasku u firmu odmah potpisalo ugovor na neodređeno vrijeme, a čak 30 posto ispitanika je potpisalo devet ili više ugovora na određeno vrijeme.
Govoreći o pravima radnika na radnom mjestu, čak 60 posto ispitanika istaknulo je da imaju pauzu od 30 minuta, dok se šest posto njih “pohvalilo” pauzom koja traje čak 50 minuta. Preostali su govorili o pauzama od 40 minuta, koje su razdijeljene na dva dijela.
Ipak, veliki broj ispitanika istaknuo je da tokom radnog vremena, van pauze, postoje brojna ograničenja. Tek 15 posto ispitanika kazalo je da ne postoje nikakve zabrane, a mnogi su govorili o eksplicitnim zabranama određenih radnji tokom radnog vremena: 20 posto istaknulo je zabranu pauze za cigaretu, 15 posto je istaknulo da nije preporučljivo vrlo često odlaziti u toalet, a devet posto ispitanika istaknulo je jasno zapisane zabrane korištenja mobilnog telefona, hrane, pića, kretanja, kao i postojanje kartica za odlazak u toalet.
Kada je riječ o načinu rada i plaćanja, manje od 40 posto ispitanih je istaknulo da ne rade na normu, a ostatak je istaknuo da rade na grupnu ili pojedinačnu normu. Manje od 20 posto ispitanih plaćeno je po komadu, dok preostala većina ima ugovorene zarade na mjesečnom nivou, najčešće kao plata po odrađenim satima.
Više od 60 posto ispitanih istaknulo je kako nije imalo radnih subota ili prekovremenog rada tokom protekla tri mjeseca, a kao razlog naveli su koronavirus. Nešto više od 25 posto ispitanih istaknulo je da su radili prekovremeno 26 sati, a 20 posto da su radili svaku subotu. Na pitanje koliko su često radili nedjeljom u posljednja tri mjeseca svi ispitani su odgovorili negativno. Ipak, 30 posto je istaknulo kako im poslodavac ne isplaćuje adekvatno prekovremeni rad, dok većina ističe da su im prekovremeni sati adekvatno plaćeni.
Većina ispitanika istaknula je kako je u godini ranije imalo pravo na 20 dana godišnjeg odmora. No, tek 56 posto njih iskoristilo je te dane u potpunosti. Deset posto kazalo je da nije iskoristilo niti jedan dan godišnjeg odmora, 21 posto da su iskoristili polovinu, a preostali da su polovinu dana koristili samostalno, a da je druga polovina predviđena za kolektivni godišnji odmor.
Kada je riječ o plaćama tokom godišnjeg odmora, najveći broj ispitanika istaknuo je kako su dobijali redovne plaće, koje su bile umanjene za iznos toplog obroka.
Govoreći o bolovanju, 71 posto zaposlenika istaknuo je da to pravo mogu koristiti bez problema, a 29 posto njih je istaknulo da postoje poteškoće, te da bolovanje može biti i jedan od razloga za otkaz.
Kada je riječ o organizaciji radnika u fabrikama, većina ispitanika istaknula je da nema povjerenja u sindikalne organizacije, a čak 73 posto je kazalo kako svoje eventualne probleme na poslu rješava direktno sa šefom. Tek dva posto ispitanih odlazi kod direktora direktno, sedam posto njih rješava te probleme grupnom inicijativom, a 18 posto ne govori o problemima i smatra da je potrebno šutjeti i trpiti sve uslove.
U prilog tome da se problemi u tekstilnoj i obućarskoj industriji teško rješavaju govori i činjenica da 85 posto ispitanika ne zna da li sa ikada dogodio štrajk ili obustava rada u njihovoj kompaniji. Većina ih tvrdi da takve inicijative za štrajkove i bojkote kod radnika i ne postoje, zbog straha od otkaza, jer su prethodni bojkoti i štrajkovi imali takve rezultate. Mali broj, tek 14 posto ispitanih naveli su kašnjenje ili smanjenje plaća, uvođenje treće smjene, neplaćanje poreza i doprinosa kao razloge za organiziranje štrajkova ili bojkota, a jedan posto čini najekstremniji slučaj fizičkog napada na zaposlenicu.
Razlog za to možda je i u činjenici da tek pet posto ispitanih ističe kako poznaje svoja, radnička prava u fabrici, ali i činjenici da više od 95 posto radnika nema povjerenje u inspekcijske organe ili instituciju Ombudsmana za radna prava, te ni ne poznaju slučajeve u kojima su problemi prijavljivani ovim instancama.
Zaključak
Svi navedeni podaci iz istraživanja, ukoliko ih sagledamo realno, pokazuju značajan rast industrije u oblasti proizvodnje tekstila, odjeće, obuće, kože i sličnih proizvoda. To pokazuju podaci o prihodu i izvozu kompanija. Ipak, mnogo je poražavajućih činjenica koje opisuju tekstilnu i obućarsku industriju, iz ugla radnika, posebice kada je riječ o ženama koje čine većinu zaposlenih u ovoj industriji.
Glavna od njih jesu premale plaće zaposlenih, koje su na nivou modernog ropstva, te činjenica da većina radnika koji imaju dugogodišnji staž u određenim kompanijama primaju u prosjeku 600 KM mjesečne plaće.
To je jedan od velikih razloga zašto ovoj industriji nedostaje mlade, kvalificirane i dobro organizirane radne snage, koja u BiH trenutno odbija da radi veliki broj radnih sati za mizernu plaću. Za radnike koji se pak odluče ostati u tekstilnoj i obućarskoj industriji, strah od gubitka posla utječe na to da ipak trpe sve one loše strane svog radnog mjesta, kao što su prekovremeni sati, premala plaća, loša organizacija rada, opće nepoštivanje radničkih prava, a u nekim slučajevima i nepoštivanje općenitih, ljudskih prava.
Takva situacija posebno je vidljiva u vrijeme pandemije koronavirusa, kada veliki broj radnika trpi dodatno usložnjavanje problema u svojih fabrikama kako bi zadržali bilo kakvo zaposlenje i primanja. S obzirom na to da najveći broj zaposlenih u ovoj grani industrije čine žene, koje nerijetko u našem društvu preživljavaju brojne oblike diskriminacije, ta bojazan je dodatno pojačana i one su spremne da trpe često i uslove koji graniče sa nemogućim, kako bi ostale na radnim mjestima.
Istraživanje na terenu pokazuje da radnici pristaju na takve uslove zbog nepostojanja alternative, te da je plaća od 700 KM ideal većine njih. Utjehu vide u prekovremenim satima, zbog kojih zarade dodatnih 100 – 200 KM mjesečno, no to je daleko od idealnih primanja za bh. uvjete. Također, brojne zabrane, psihički utjecaj na radnike i cjelokupna situacija dodatno odbija mlade ljude, a radnici ističu kako takvi uslovi imaju strašan utjecaj na zdravlje i dobrobit zaposlenih u ovoj industriji, kao i na mogućnosti da planiraju porodični i profesionalni život dugoročno.
Dodatni problem predstavlja činjenica da više od 80 posto ispitanika ističe kako imaju staž ne duži od deset godina, što govori o relativno kasnom uključivanju radnika u kategoriju formalno zaposlenih, odnosno o nepoštivanju radničkih prava i povećava zabrinutost samih zaposlenih.
S obzirom na to da je ovo istraživanje obuhvatilo samo kategoriju formalno zaposlenih, te na pretpostavke da postoji i ogroman broj neformalno zaposlenih radnika u ovoj industriji, koji često rade i od kuće, pravo je pitanje kakve bi sve nepravilnosti otkrili podaci kada bi i oni bili uključeni u ovakvo ili slično istraživanje.
Sveukupno, situacija u tekstilnoj i obućarskoj industriji BiH, posebice u vremenu izazova pandemije koronavirusa, govori samo u prilog kratkoročnog rasta i razvoja poslodavaca, dok zaposlenima, koje u najvećem broju čine žene, može donijeti samo dodatne probleme i nepoštivanja prava, te činjenicu da strah od gubitka posla nikada neće prestati.
Redakcija portala Visoko.co.ba provela je ovo istraživanje u periodu od tri mjeseca i na uzorku od 50 ispitanika, intervjuisanih radnica i radnika iz fabrika tekstilne i obućarske industrije u BiH.
Visocani.ba/Visoko.co.ba/Redakcija
