Uhapšen u svojoj magli, zakopčan u svojem mraku, svako svojoj zvijezdi nagli, svojoj ruži, svojem maku. I svak žudi svetkovine djetinjastih blagostanja,...
O, ako zbilja, dok je mrak kad san utiša duše žive, i s neba padne sjajni zrak na neme grobne ploče sive.....
Ti se ne boj više ni žege ni znoja niti razbesnele vejavice zimi – zemaljska si posla posvršav’o svoja i otiš’o kući...
Pokrij svoje nebo, Zevse oblaka parom i kušaj svoju snagu, kao dječak što stabljikama čička rubi glave, na hrašću i na vrhovima...
Ne za te nije čovjek kao ja što ljubav tužnu samo može da ti da, u ovom stanu ne postoji ništa što...
Najnoviji komentari