Bili su lijepi i mladi, ona malo ljepša, ali to je normalno, žene su uvijek ljepše.
Ljepotica iz naselja za kojom su žudjela mnoga srca i uzdisali mnogi momci, ali ona je odabrala njega. Srce je reklo svoje i to više niko nije mogao spriječiti, mada nije se niko ni trudio jer znali su koliko je ona tvrdoglava i ako je ona rekla da je to njen izbor to je bila gotova stvar.
Ona djevojka iz grada, a on momak iz prigradskog naselja. Ona djevojka sa trinaestog sprata, a on momak sa kokošinjcem, a pošto pričam o velikom gradu to je bilo malo čudno.
Polako su oni postali idealan par onako prelijepi oboje, ljubav se širila oko njih.
Ode on u vojsku JNA čak u Beograd, a ona ostade da ga čeka. Svaki dan pisma poštar nosi u oba smjera i čovjek bi pomislio da će jedan dan izostati plava ili roza koverta, ali nije. Prolaze dani, mjeseci, ljubav ne posustaje.
Jedan dan on onako zgodan u vojnoj uniformi se pojavi na njenim vratima. Nije to bio dopust pa se brže vratio nazad, ali makar su se vidjeli na tren.
Da, to je zaista ljubav.
Poslije su je krunisali i počeli da žive harmoniju svog života. Dobili su dvoje djece, djevojčicu i dječaka, radili u inostranstvu da bi sebi obezbijedili ugodan život.
Napraviše veliku kuću bez kokošinjca, odgojiše svoju djecu i još uvijek se vole kao prvog dana.
Dođe i rat pa se on uhvati puške i linije. I to oni preživiše sa jednakom ljubavlju.
Ostariše relativno, dobiše i prelijepe unuke, sve u velikoj ljubavi.
A onda život ima drugi plan. Svakoj ljubavi dođe kraj pa tako i ovoj. Ali zar baš tako je moralo biti? Ode on jedno jutro na posao onako sa blagim pozdravom jer vratit će se na ručak, blizu radi. Nema ga na ručku, pa ni dosta poslije toga.
Policija na vratima sa vijestima o njegovoj pogibiji. Njoj nestaje tlo pod nogama.
Čovjek preživi rat, mnogo drugih nedaća i stane na jedno mjesto koje ga čeka cijeli njegov život da bi ga baš tu okončao. Zaostala mina je sve ove godine čekala baš njega iako je tu prošlo bezbroj ljudi poslije rata.
Božiji plan.
Ostade djevojka sa početka priče, jer ostadoše samo sjećanja. Ostadoše pisma ona koja su bila dosadna poštaru. Ostadoše izbjedljele slike i sjeta.
Djevojka će to preživjeti nekako jer mora zbog svoje djece i unučadi, mora zbog uspomena i mora jer je jedna od rijetkih koja zna da je volio i tog dana isto kao i onog kad joj se pojavio na vratima u uniformi.
Mora jer zna da je u momentu kad je odlazio volio i bio sretan.
Život je previše kratak i u njemu ima mjesta samo za ljubav. Lijepa riječ, osmijeh, poljubac i zagrljaj ne koštaju ništa, a mogu vam biti snaga života. Svemu dođe kraj, a najbolji kraj je dostojanstven kraj.
*Napomena: Kolumna je napisana po istinitom događaju.
Visocani.ba/Čaušević Ajla/Visoko.co.ba
