Martin Niemöller (1892–1984), Prvo su došli…
Prvo su došli po komuniste,
a ja se nisam pobunio
jer nisam bio komunist.
Zatim su došli po Židove,
a ja se nisam pobunio
jer nisam bio Židov.
Zatim su došli po sindikalce,
a ja se nisam pobunio
jer nisam bio sindikalac.
Zatim su došli po katolike,
a ja se nisam pobunio
jer sam bio protestant.
Zatim su došli po mene,
ali tada više nikoga nije bilo
da se pobuni.
Ulje poskupilo, hljeb poskupio, sve poskupilo, onda KUPUJTE MANJE.
I znam da je svjetska kriza, ali svi poduzimaju neke mjere, svi osim nas.
“Nismo za tu politiku da sad uzmemo i da mi finansiramo cijenu hljeba, jer hljeb nije teško svakom kupiti. Isto se to odnosi i na gorivo.” (Ukoliko niste znali, da sad znate.)
Političarima povišica od 500 KM.
Neka je, obzirom da se ne bunimo, znači da dobro rade svoj posao i zaslužili su 500KM. I neka nas gaze, sve dok šutimo i dok smo mirni posmatrači naših sudbina, nismo ni zaslužili ništa bolje.
Svako malo karta za autobus skuplja, a studenti i dalje imaju nikakva primanja, možda jednu stipendiju od 100KM koja im ne može biti nidokle, ali studenti šute, znači da nam je dobro.
Radnička karta je još u goroj poziciji, ali i radnici razmjene par riječi na dan poskupljenja i sutra ništa.
Sve lošiji standard građana u BiH, a gdje i neće biti, prosječna penzija od 212 do 250 eura, a gdje neće kad je puter u BiH skuplji nego u Švicarskoj, Norveškoj… Ali i penzionerima je lijepo.
Mlijeko, hljeb, ulje osjetno su poskupili, a poskupile su i druge životne namirnice što se osjeti na budžetu prosječne porodice.
U BiH raste sve osim plata i penzija, ali nama je lijepo.
Lijepo nam je, jer još uvijek svi vozaju auta, rijetko gdje ćemo vidjeti da je troje ljudi u jednom autu.
Lijepo nam je jer su restorani, kafane, slastičarne pune, pa vjerovatno onda i imamo novca.
Prošli vikend kada se pozivalo na bojkot sipanja goriva na samo 48 sati pumpe su radile i nije bilo nikakvog bojkota. Nismo mogli biti dosljedni i ispoštovati ni tu najmanju sitnicu da za vikend ne sipamo gorivo.
I sad ja dok ovo pišem bez sarkazma se pitam, odnosno donosim zaključak da nama vjerovatno i jeste lijepo. Možda sam ja luda, pa mi sve to smeta, možda sam previše empatična, pa me bole najugroženije kategorije, jer sve dok šutimo, sliježemo ramenima i govorimo: “A šta ćeš, šta mi tu možemo…” Ne mogu izvjesti drugi zaključak osim da je narodu u Bosni i Hercegovini stvarno lijepo.
Nema veze što je ulje 6KM, nema veze što nam je puter skoro pa nemoguće kupiti, nema veze što gorivo svaki dan poskupljuje, ne možemo mi tu ništa, osim slijegati remenima i govoriti “Ne dao Bog gore.”
Takve izjave donekle i mogu podnijeti, ali kad mi neko kaže “Dobro je dok ne puca…” Tačno svaki put počnjem sumnjati u naš intelekt, ako slučajno među vama koji čitate ovo možda postoji neko kome smetaju ove stvari koje smetaju i meni, trznite se i nemojte samo slijegati remenima.
Pasivnost nikome ništa dobro nije donijela.
“Državljanin Argentine je otišao da kupi “karton jaja” i kada je prodavca pitao za cijenu, ustanovio je da je cijena iznad uobičajene, pa je pitao prodavca za razlog!?
Odgovorio mu je da su distributeri podigli cijenu!
Građanin je tiho uzeo “karton od jaja” i vratio ga na mjesto, rekavši: Nemam potrebe za jajima, mogu živjeti bez jaja.
Tako su uradili svi građani bez kampanja i štrajkova, ali to je bila kultura naroda!
Narod nije prihvatio da ga kompanije ucjenjuju..
Manje od nedjelju dana, radnici kompanije su došli da predaju jaja u radnje, ali su vlasnici odbili da ih preuzmu jer niko nije kupio stare zalihe jaja!
Kompanije su unatoč tome ostale tvrdoglave i nisu korigovale cijenu, smatrajući da će se protesti završiti za nekoliko dana i da će se ljudi vratiti na uobičajenu kupovinu jaja.
Ali i ljudi su bili tvrdoglavi, bojkotovali su jaja i kompanije su počele enormno gubiti! Zalihe su se gomilale jer proizvodnja nije mogla prestati! Sastali su se vlasnici živinarskih kompanija i odlučili da vrate cijenu jaja na prethodnu cijenu!
Ipak, bojkot je nastavljen.
Firme su skoro proglasile bankrot, pa su se ponovo sastali i donijeli odluku da upute službeno izvinjenje argentinskom narodu u svim medijima i korekciju cijene na četvrtinu njihove prethodne vrijednosti.
Ovo je istinita priča, a ne plod mašte.
Mi kao narod možemo sniziti ili podići cijenu bilo koje robe. Samo našom voljom, bez kampanja i štrajkova. Samo nam treba malo volje, kulture i odlučnosti.”
I savjetujem nam da je krajnje vrijeme da postanemo aktivni sudionici naših života, ako ne zbog nas samih, onda zbog naše djece.
Opet ponavljam ovo su savjeti samo ukoliko postoji iko u ovoj državi kome nije lijepo.
Inače, ako ostanemo isti, gazite nas još jače sa cijenama i povećajte sebi plate za još 1000KM, jer nama je lijepo.
Visoko.co.ba/Ajla Čaušević
