Nikome od nas nije bilo lako otići u prvi razred osnovne škole, iz nama dobro poznatog okruženja došli smo u nešto sasvim nepoznato za nas u tom momentu. Velika zgrada puna nepoznatih ljudi koje prvi put vidite. Sjećate li se tog dana? Sada zamislite kako je bilo djeci koja su drugačija iz nekog razloga, koja su bila u invalidskim kolicima ili možda imala “zečju usnu”.
Kada smo mali uvijek zezamo jedni druge, ako neko nešto ne zna uraditi, ako je drugačiji na bilo koji način. Svi smo bili djeca i nismo to radili zato što smo zli, nego zato što nismo razmišljali dublje o tome. Djeca ne razmišljaju zašto neko ima drugačije lice ili nema nogu, tu vidimo materijal za igru i zezanje, sve dok nam neko stariji ne objasni zašto je neko drugačiji, zašto je neko poseban.
Mi i osobe sa poteškoćama u razvoju nikada nećemo biti isto!
Svi smo imali priliku sresti barem jednu osobu sa poteškoćama u razvoju, kako smo reagovali?
Većinu roditelja je strah kako će njihova djeca reagovati na takve ljude, da li će ih uvrijediti, vrištati, trčati, derati se, početi plakati ili jednostavno samo upirati prstom u tu osobu.
Molim vas na vrijeme naučite svoju djecu empatiji, naučite ih da djeca i odrasli sa poteškoćama u razvoju nisu čudovišta. Trebamo na vrijeme naučiti da ne sudimo nekoga po vanjskom izgledu. Trebamo na vrijeme naučiti da osobe sa poteškoćama u razvoju nisu čudne, nego čudesne!
Ljudima sa teškoćama u razvoju, kao i njihovim porodicama, već je dovoljno pogleda i etiketiranja gdje god da krenu, vjerujte mi.
Dnevni centri su sigurno i prelijepo utočište za osobe sa teškoćama, ali šta se tim osobama pruža van ograde dnevnog centra?
Da li im se pruži prilika za radom? Da li im se pruži prilika za uključivanje u svakodnevne aktivnosti? Rijetko.
Oni, kao i svi ostali zaslužuju ljubav i pažnju. Svjedoci smo da danas mnogi sažaljevaju ljude sa poteškoćama u razvoju i nažalost često smatraju da ih ne treba uključivati u nikakve aktivnosti, ali to nije tačno. Oni kao i svi ostali zaslužuju da im se pruži prilika i sva potrebna pomoć.
Živimo u takvom svijetu gdje većina ne prihvata one koji su drugačiji od njih na bilo koji način, žalosno, ali istinito. Ljudi koji su drugačiji su godinama bili žrtve diskriminiranja. Želim da vam pokažem da ljudi koji su drugačiji od nas nisu uvijek lošiji. Vjerujem da svi ljudi mogu napredovati uz adekvatnu pomoć.
Ljudi sa poteškoćama u razvoju… Divni su, zaista jesu! Usudim se napisati da su čak mnogo bolji nego što ćemo mi ikada biti.
Tolika doza sreće u osobama, žive u trenutku, imaju drugačiji sjaj u očima nego mi, toliko pozitivnih emocija i energije ja nikada nisam srela u nekom drugom, samo u njima.
Ostavljaju me bez daha… Toliko su pošteni, nisu iskvareni, podržavaju jedni druge, pored njih samo treba sjesti i učiti kakvi trebamo biti.
Prvi put kad sam otišla u Centar za djecu i odrasle sa posebnim potrebama, plakala sam, ali nisam plakala iz razloga što sažalijevam korisnike centra…
U momentu me je ošamarila naša iskvarenost i bezobrazluk. Plakala sam iz razloga što kada sam vidjela njih počela sam sažalijevati nas. Nisu oni osobe sa poteškoćama u razvoju, mi smo!
Mi smo intelektualni invalidi!
Mi smo emotivni invalidi!
Oni se možda svrstavaju u kategoriju osoba sa poteškoćama u razvoju, ali tamo trebamo biti mi, a ne oni!
Oni trebaju biti naši učitelji! Mi od njih možemo učiti, a ne oni od nas!
Niko od njih ne zna šta je sebičnost i ljubomora, s tako puno žara podržavaju jedni druge, nažalošt mi to nikada nećemo znati.
Mi, kao ZDRAVI ljudi, možda to samo jesmo fizički, nikada nećemo moći biti osjećajni, veseli i puni empatije kao oni.
Oni su musketiri, jer znaju i drže se parole: “Svi za jednog, jedan za sve.”
Pred njima, nas može biti samo stid! Najdivniji ljudi koje sam upoznala za svojih 19 godina.
Svaki novi susret s njima je sve savršeniji.
Dragi svi, trebamo mi mnogo stvari naučiti od ovih ljudi.
Visocani.ba/Visoko.co.ba/Ajla Čaušević
