Ja sam drugačija. Oduvijek. Svoj svijet sam gradila teško. Za mene iskren osmijeh znači više od svih drugih poklona. Uživam u svakom trenutku. Na svoj način. Važnost dajem sitnicama, krupne stvari me ne zanimaju. O meni kruže mnoge priče. Dovoljne da se ispišu tri romana. Nikada me te priče nisu doticale. Znate kako kažu “Za dobrim se konjima prašina diže”. Pa neka dižu prašinu. Vrlo je malo onih koji me zaista poznaju. Rijetki su ljudi kojima poklanjam povjerenje. Sve na svijetu mora da se zasluži. A ja sam previše povrijeđena da bih sada svima vjerovala. Iskustvo je zlato, baš kao i ćutanje. A ja ćutanjem uzvraćam na sve priče. Naravno, onako dramski sa osmijehom na licu. Uvijek ih je moj osmijeh najviše bolio. Moja tajna jeste u pogledu. Pogled mi je jači od svake riječi. U njemu je skriveno svako nedostajanje, potreba, strah, tuga. Pogled mi je emocija. I nisu potrebne riječi da bi shvatio koliko je nekome stalo do tebe. Pogled. U pogledu je tajna. Čak i najmudrije pogled oda. Protiv toga se ne može. Oči ne lažu nikada. I da, kažem ti, pristat ću na sve. Da budem borac, radnik, saučesnik, sve što dolikuje ženi sa lavljim srcem. Ali da budem druga, nečija kopija, predmet za poigravanje, to nipošto. Kad zavolim. Baš volim. U srcu nosim samo jedno ime, drugi ne postoje, drugi nisu važni.
Čovjek koji tako iskreno voli je čovjek kojeg treba zaista voljeti do kraja…
